Izašao je trailer za film „28 godina poslije“, nastavak na „28 dana poslije“ i „28 sedmica poslije“. Sve je tu: postapokaliptična depresija, propali gradovi, ljudi koji bježe jedni od drugih. Mi u BiH već decenijama živimo isti film – samo bez zombija, ali s istim smradom. U filmu bar znaju kad je počela apokalipsa, a kod nas? Eh, mi više ni ne brojimo.

Naši stari kažu: „Ko radi, ne boji se gladi“. Mi smo ih zeznuli. Onaj što radi, boji se da mu plata ne zakasni, da mu ne umanje rate kredita, da mu ne padne kreditna sposobnost do minus pet. Onaj što ne radi, ni ne zna šta je strah. Glad je odavno tu, k’o član porodice, a kafa, ako je ima, postala je luksuz. Kila kafe prebacila 30 maraka. Da odeš na sijelo, treba ti kredit. Kafu, kocku, sok… ode petobanka k’o da si večerao u restoranu na petom spratu, dok ti je plata na minus pet. Pa ti poslije skupi pare za režije i lijekove, a kamoli za kafu s rajom.

Dok mi sabiremo koliko nas koštaju kafa i šećer, zavrti nam se u glavi k’o da smo popili bocu rakije na prazan stomak, pa voda i kocka šećera postanu infuzija za preživljavanje. Dotle naši političari sređuju sebi dnevnice, paušale, nove limuzine i funkcije treće asistentske savjetničke sekretarice za unapređenje ničega. Zatim lagano nastave da se bave sobom, porodicom, prijateljima i kumovima. A, poznato je, je l’, da kum nije dugme.

Ne bi se oni bavili onim za šta su plaćeni, ni onim što gori, ni što smrdi. Samo neka se njima slika objavi i plata legne. Da se vlast bavi svojim poslom, makar lijevom nogom i zatvorenih očiju, ne bismo živjeli u zemlji što liči na “dane, sedmice i godine poslije”. Kod nas nema kraja, svaki dan nosi nove epizode. Hoće li ikad to “poslije” doći?

Narod svaki dan moli da ne pukne – ni cijev, ni most, ni komšija na parkingu što parkira preko dvije linije, pa iziritira pola zgrade. Da ga ne dočeka vijest kako je opet nešto palo, propalo ili nestalo. Da ne čeka godinu na magnet, pa još dvije da mu jave šta su našli, jer je lakše dobiti vizu za Kanadu nego termin za snimanje. Da mu plata ne visi u vazduhu k’o sušeno meso na propuhu, dok mu račun za struju dolazi u visini deset kila kafe – s tim da kafa barem miriše.

Tako je – kod nas već trideset godina traje Dan poslije. Još čekamo taj pravi trenutak promjene, a sve što imamo su političari koji biraju svoj bunker, dok narod preživljava. Jer da su vlasti radile iole kako treba, ne bismo živjeli u ovoj postapokalipsi.

Pogledajte ih samo – sjede, klimaju glavom, preglasavaju se oko toga ko je veći patriota i čiji je nacionalni interes deblji. Dotle nam putevi liče na lunarni pejzaž, bolnice na improvizovane logore, škola… pa, bolje da djeca odmah počinju čitati između redova, jer između redova ovdje leži istina. I budžet. Puta nema. Novi računi, nove takse, a sve više rupa na asfaltu. I tako, čekamo promjene koje nikada ne dolaze.

Narod ostaje kriv za sve: za loše glasove, loše živote, loše uslove. Ovdje je sve loše, čak i nada je luksuz. A kad ništa ne možeš promijeniti, onda barem možeš platiti još jedan porez za održavanje iluzije.

I čekamo pravi Dan poslije… ako ikad dođe. Uživaj u predstavi – ulaz besplatan, izlaz zatvoren.