Historija je puna primjera ljudske okrutnosti, pohlepe, podlosti, mržnje, slijepe želje za nanošenjem patnje bližnjem svome te, u nešto blažem slučaju, potpune ravnodušnosti prema tuđim problemima. Kroz tu tamu, u sporadičnim bljeskovima, probijaju se primjeri humanosti i altruizma. Jedan takav bljesak bio je Jozef De Veuster (1840. – 1889.), belgijski sveštenik koji je snagom svoga milosrđa dotaknuo mnoge živote i koji je, spašavajući one koje je društvo odbacilo, skončao u najgorim mukama.
Dječak koji je osjetio Poziv
De Veuster je odrastao u skromnim uvjetima, kao jedno od sedmero djece trgovca kukuruzom. Umjesto da s vremenom preuzme posao na farmi, kako je obitelj očekivala, mladić je odlučio slijediti Poziv te se kao devetnaestogodišnjak pridružio novicijatu Kongregacije Presvetih srca Isusa i Marije, uzevši redovničko ime Damien.
Ispunivši mu goruću želju da se posveti misionarskom radu, poglavar ga je poslao u Honolulu, gdje je zaređen za svećenika. U to vrijeme, Havaji su bili sve samo ne rajsko otočje: guba, neizlječiva bolest koja je izazivala strahovite tjelesne deformacije i neizdrživu bol, desetkovala je lokalno stanovništvo.
Gubavac među gubavcima
Kako bi spriječile širenje zaraze, vlasti su u Kalaupapi na otoku Molokai odlučile napraviti karantenu. Zabrinut za napuštene i izolirane gubavce, mjesni biskup Louis Maigret shvatio je da je tom neveselom mjestu nužno potreban svećenik. Nije, međutim, nikome htio narediti da se prihvati tog zaduženja, itekako svjestan činjenice da je riječ o potencijalnoj smrtnoj kazni.
Na njegovu sreću, otac Damien dobrovoljno se javio. Na otok je stigao 1873., preuzevši duhovnu skrb za 816 nesretnika. U očima zaraženih mogao je pročitati da ih je odavno napustila svaka nada. Damien je to odlučio promijeniti. “Učinio sam sebe gubavcem među gubavcima kako bih ih doveo Isusu Kristu”, napisao je u pismu prijatelju, piše Povijest.hr.
Ruka pomoći
Njegove dužnosti nisu se iscrpljivale u služenju misa, vjerskoj poduci i podjeli sakramenata. Snažan i mišićav, od djetinjstva navikao na fizički rad, odbacio bi svoju halju te popravljao kuće oboljelih, okopavao zemlju, prenosio stolarsko znanje na one koji su još mogli raditi.
Zvuči neshvatljivo no uz to je, bez ikakve zaštite, bdio uz krevete umirućih, ignorirajući neugodan zadah rana te pružajući medicinsku pomoć i utjehu. Lično se pobrinuo i za ono što mu je padalo najteže: izrađivanje tabuta i kopanje mezara za svoje prijatelje.
Osmijeh unatoč agoniji
Nakon desetljeća prkošenja carstvu lepre, i sam se zarazio. Dobro je znao što slijedi, no srce mu je i dalje bilo puno radosti. “Uskoro ću biti posve izobličen. Nemam dvojbi oko prirode moje bolesti, ali sam miran, pomiren sa sudbinom i sretan među svojim narodom”, pisao je biskupu nedugo prije smrti. Agoniju je, prema zapisima svjedoka, podnosio sa smiješkom.
Bitku protiv strašne bolesti izgubio je u četrdeset devetoj godini života. Ukopan je na lokalnom groblju, ispod stabla pod kojim je prespavao kad je prvi put stupio na tlo svoje misije. Na zahtjev belgijske vlade, njegovo tijelo je ekshumirano i preneseno u kriptu crkve Kongregacije Presvetih Srca Isusa i Marije u Louvainu. Sveti Ivan Pavao II. beatificirao ga je 1995. a papa Benedikt XVI. kanonizirao četrnaest godina kasnije.