Kako piše The New York Times, Keanu Reeves i Alex Winter ulaze u Becketta na Broadwayu – “U očekivanju Godoa”, u režiji Jamieja Lloyda. Dvojica prijatelja iz pop-mitologije (Bill & Ted) sjedaju na Beckettov prag, tamo gdje se jezik troši, a tišina radi težak posao. To je sudar dvije memorije: one koja se hrani zanosom filmskog kadra i one koja živi od pauze između dvije rečenice.

Beckett je, zapravo, kafana bez muzike. Dvojica na sceni, šešir, cipela koja žulja, stablo koje se pravi da je drvo. Ništa se ne događa – i sve se događa. U tom “ništa” stanuje svaka naša navika: odgađanje, obećanje, povratak na isto mjesto. Kada Keanu postane Estragon, njegova filmska šutnja dobija novi smisao – ne kao poza, nego kao ritam teksta. A Alexov Vladimir, naviknut na brzinu replike i nerv radoznog lika, izgovara ono što Estragon prešuti: “Idemo?” – “Idemo.” – (Ne miču se.)

Jamie Lloyd je reditelj koji iz praznine napravi instrument. Njegovi minimalizmi nisu asketizam nego zoom: premjesti jedan rekvizit, ubrzaj pauzu, i odjednom rečenica dobije konturu koju ranije nismo vidjeli. U “Godou” će to vjerovatno značiti dvoboj između zvjezdanog sjaja i teatra koji odbija da podigne glas. Zamislite: slava koja se svjesno sklanja da bi se čula rečenica. To je već mala etika.

Ipak, ovdje nije važna nostalgija (Bill & Ted, motka za skok kroz vrijeme), nego vještina da se popularna memorija pretvori u literarni refleks. Beckett ne traži “bolje glumce”, traži glumce koji znaju čekati s publikom. Estragon i Vladimir nisu junaci, oni su navika svijeta da odgađa smisao. Ako gluma bude precizna, gledaćemo kako pauza postaje ogledalo: publika će se iznenada naći u vlastitom “sad ću”. Ako bude površno, dobićemo lijep uokvireni citat i ništa od onog što boli.

U tome je Beckettova elegancija: on ne nudi metaforu, nego proceduru. Skida sloj po sloj, dok se ne pojavi kostur rečenice. A onda ga – humorom – zagrije. Smiješno i užasno dijele isti sto. Reeves i Winter to znaju, njih dvojica oduvijek igraju na granici ozbiljnog i luckastog. Ako taj balans prenesu na scenu, Beckett će prodisati ne zato što je slavna imena “modernizovao”, nego zato što su ga vratili onome što jeste: muzika pauze.

Godo, naravno, neće doći. Nije nikad ni dolazio. Ali to nije poraz. To je podsjetnik na to da smisao nije nagrada na kraju, nego vježba disanja usput. U tom smislu, ovaj Broadway je samo nova kafana: nekoliko stolica, jedna grana, dva glasa i publika koja polako uči – kako izdržati tišinu bez prepisivanja na brzinu.