U svijetu gdje se klimatska kriza pretvara u geopolitičko takmičenje za titulu “najvećeg spasitelja planete”, Kina se uzdiže kao nesporni protagonista – ili barem tako sama tvrdi. Usta moja, hvalite me. Prema najnovijim podacima The Guardiana, Kina je 2024. godine dostigla instalisanu snagu od 1.200 gigavata (GW) u vjetru i suncu, šest godina prije plana, čime je postavila standard za razvoj obnovljivih izvora energije.

Dok Sjedinjene Američke Države, s ironijom dignutih ruku, tonu u klimatski nihilizam pod novim administrativnim vjetrovima – čestitke, trampovci, vi ste pravi ekološki vizionari! – Kina se kraljevski smješta na prijesto zelene tehnologije. Ali, čekajte, ovdje dolazi onaj mali, neugodni detalj: Kina i dalje gradi nove termoelektrane na ugalj, odobrava stotine gigavata kapaciteta (npr. 114 GW 2023.) i ostaje najveći svjetski potrošač uglja, čije emisije premašuju 64 posto globalnog udjela. Mač s dvije oštrice, dakle – jedna stranica sjaji zelenim snovima, a druga dimi poput loše održavane peći.

Ovaj kineski paradoks nije samo zanimljiv za akademske simpozijume, njegove implikacije odjekuju u BiH, zemlji koja energetski stenja pod teretom prošlosti dok sanja o budućnosti koja nikad ne dolazi. Dok Kina balansira između vjetroturbina i dimnjaka, BiH ostaje zaglavljena u ugljenoj nostalgiji, gdje termoelektrane poput onih u Gacku i Ugljeviku brže rade nego što se čiste, a male hidroelektrane ruše rijeke u ime “zelenog razvoja”. Sarkazam doseže vrhunac kad čujemo lokalne mudrace kako tvrde: “Imamo zelene planove, ali ćumur nam je bliži od majke – pa šta, nećemo valjda ugasiti svjetlo zbog neke klime!”. Kineski model, uz sve njegove mane, postaje ogledalo za našu nesposobnost da se izvučemo iz ovog energetskog blata.

Kina se, prema članku, vidi kao mesija razvijajućeg svijeta, što joj daje moralnu poziciju da oblikuje globalne klimatske ciljeve, poput finansijskih meta uspostavljenih s EU 2024. – oh, kako plemenito, Peking nas vodi u raj čiste energije! No, kao drugi najveći emitent, pod pritiskom je da smanji emisije i plati račun za druge, što je, naravno, samo mali detalj u njihovoj velikoj ekološkoj priči.

U BiH, gdje se energetska politika podređuje etničkim i političkim interesima, ko će drugi ako neće naši genijalni lideri, kineski utjecaj postaje sve vidljiviji. Investicije poput onih u željeznicu putem Pojasa i puta dolaze s tihim očekivanjima, uključujući potencijalnu podršku novim termoelektranama, što nas još dublje gura u ugljeni zagrljaj. Bravo, Kino, pomozite nam da i mi postanemo “zeleni” – uz dozu dima, naravno!

Ironija postaje neizdrživa kad uporedimo kinesku “zelenu revoluciju” s našim haosom. Dok Peking gradi vjetroparkove sposobne snabdijevati milione domova, BiH se bori s energetskim krizama poput one iz 2021, gdje su nestanci struje izazvali paniku, a rješenja su potražena u brzim ali prljavim alternativama.

Kineski citat, indirektno odjeknut u Guardijanu: “Sunce raste na dobu čiste energije” (prevedeno s implikacije njihovog optimizma) zvuči kao ciničan podsjetnik za BiH, gdje sunčevi paneli često stoje kao ukrasi dok se ugalj kopa s ljubavlju. Ova diskrepanca naglašava kako Kina, uprkos svojoj zelenoj ambiciji, ne odustaje od uglja kao “osiguranja”, što BiH slijedi s jednakom upornošću, ali bez ikakvog tehnološkog sjaja.

Geopolitički kontekst samo pogoršava stvar. Dok Kina koristi svoju energetsku moć da dominira globalnim jugom, BiH je zarobljena u tenzijama između Rusije, koja podržava ugljene interese RS-a, i Zapada, koji navaljuje na tranziciju bez konkretnih resursa. Kineski model, kako rekosmo, nije samo inspiracija već i ogledalo naše nesposobnosti – zamislite sarajevski ili banjalučki “zeleni Peking” dok se još raspravlja ko ima pravo na dimnjak, a ko na vjetrenjaču! Analiza pokazuje da je ključ u integraciji obnovljivih izvora, ali i u odustajanju od fosilnih goriva, što Kina ne čini u potpunosti – zašto bi, kad joj to donosi profit? – a BiH čak i ne sanja.

Zaključno, Kina je mač s dvije oštrice – zelena vizija koja osvjetljava svijet i ugljeni teret koji ga guši, uz dozu sarkastične elegancije. Za BiH, ovaj dualizam nije samo ogledalo već i podsjetnik na potrebu za strateškim pomakom – ili barem za malo mašte izvan ugljene jame. Dok Peking balansira između sunca i dima, mi smo još u magli, čekajući da nam neko upali svjetlo – ili, još bolje, da nam ugasi ugalj i pošalje račun Zapadu.

Možda je vrijeme da prestanemo gledati u kineski sjaj i počnemo kopati vlastiti put – možda ne ugalj, nego barem ideju.