Rođena na današnji dan, 7. septembra 1955, Mira Furlan bila je jedna od onih rijetkih pojava koje se ne mogu svesti na jednu zemlju, jednu pozornicu, jedan jezik. Njen glas, za kojeg ste uvijek imali osjećaj da već nešto zna prije nego što će to izgovoriti, pripadao je širokom prostoru koji smo, iz navike i zablude, zvali našim. A zapravo je pripadao umjetnosti — onoj koja nas čini većim od vlastitih granica.
Bilo je u njenom licu nečeg dvostrukog: istovremeno vedrine i melankolije. Kao da se u jednom pogledu sabire i pamti cijeli niz uloga, kao da svaka od tih uloga nosi mali komad zavičaja koji je usput razbijen. Na filmu je ostavila trag, pretvorila žanr u prostor dostojanstva, prkosa i tihe mudrosti. Na sceni je stajala kao da brani pozorište od zaborava: ne samo da bude veliki glumački instrument nego i da podsjeti na to da je scena mjesto sporog, odgovornog disanja.
Onda je došao rat, i sve što rat nosi: raspad zajednice, zabrane, tabloidni linč, anonimne prijetnje, oduzete adrese i izbrisana imena na domofonima. Kad se istorija pretvara u režim, prva meta postaju oni koji govore jasno. Mira je govorila jasno. I zato je morala otići. Ne da bi postala nešto drugo, nego da bi ostala ono što jeste. U egzilu je, paradoksalno, došla do punog glasa: pokazala kako se talent ne mjeri pasošem, nego dubinom koju podnesemo i snagom koju iz te dubine izvučemo.
Ponekad zaboravimo koliko je hrabrosti potrebno za običnu rečenicu izgovorenu u pravo vrijeme. Mira je te rečenice umjela pisati i govoriti bez viška gesta, u njima je bilo stila, ali nikad poza; bilo je ironije, ali bez gorčine; bilo je sjećanja, ali bez kalkulacije. Pisala je o izgnanstvu kao o intimnoj geografiji: o tome kako se čovjek ponovo uči jeziku trgovina, autobusnih stanica, rasporeda dana — i kako, uprkos svemu, iz tih malih rituala raste novi dom.
Njene uloge često su bile figure otpora: žene koje znaju cijenu dostojanstva i koje je plaćaju bez svjedoka. Nije to bio heroizam koji viče, to je bio onaj tihi, teži, koji izdrži kad reflektori odu i kad ostane samo publika koja ne zna šta da kaže. U tom smislu, Mira je bila i ostala lekcija o tome kako umjetnost ne spašava svijet, ali spašava čovjeka koji je gleda, sluša, čita. A ponekad je to dovoljno.
Sjećanje na Miru Furlan nije nostalgična razglednica “boljih vremena”. I ona su bila puna strahova, samo smo ih drukčije zvali. Sjećanje na Miru je podsjetnik na to da kultura nije dekor politike, nego njen korektiv, da riječ “zajedno” vrijedi tek kad u nju stanu i oni koje je masa juče izbacila; da talenat nije samo dar, nego obaveza da se tim darom brani prostor slobode. Zato je Mirin lik i danas tako snažan: ne zato što nam vraća prošlost, nego zato što nas u sadašnjosti čini pristojnijim.
“Ne pripadam ni ovdje, ni tamo”, zapisala je jednom, “i možda je upravo ta nepripadnost moj jedini pravi dom”. U toj rečenici je sva Mira: žena koja je iz bola napravila most, iz rada azil, iz jezika utočište. I upravo tu, na tom mostu, danas je najlakše sresti je: u kadrovima koji nisu ostarjeli, u pismima koja nisu požutjela, u glasovima koji je danas spominju bez potrebe da biraju stranu.
Mira Furlan (1955 – 2021) nije “otišla preko”, nego je prošla kroz. Kroz mrak, kroz progon, kroz industriju zaborava. I donijela natrag ono što se od umjetnosti i traži: mjeru. Mjeru elegancije u porazu i mjeru poniznosti u trijumfu. Danas, na njen rođendan, dovoljno je reći: hvala. Za filmske šutnje koje govore više od tirada. Za pozorišne večeri poslije kojih smo hodali pažljivije. Za ustrajnost koja nas je naučila da nijedna granica, ni na karti, ni u jeziku, nije veća od čovjeka.
Ako smo išta dužni, to je da se sjećamo bez folklora i da budemo živi onoliko koliko je bila hrabra. Sve ostalo, ona je već uradila umjesto nas.