U svijetu gdje ekonomski pritisci često nadjačavaju kulturnu i okolišnu baštinu, egipatski projekat “Velika preobrazba” na planini Sinaj predstavlja paradigmatčni primjer sukoba između razvoja i očuvanja.
Prema detaljnom izvještaju BBC-a, ovo područje, poznato kao Jabal Musa i uključujući stari samostan svete Katarine, pretvara se u luksuzni turistički megakompleks, što je izazvalo globalnu kontroverzu. Ovaj tekst analizira ključne dimenzije projekta – od ekonomskih motiva do socijalnih i religijskih posljedica – naglašavajući kako top-down pristup egipatske vlade rizikuje nepovratnu degradaciju jednog od najsvetijih mjesta na svijetu, dok se poziva na BBC kao primarni izvor za kontekstualizaciju.
Ekonomski imperativi Egipata leže u srži ovog projekta, koji je pokrenut 2021. godine kao odgovor na pad turizma uzrokovan pandemijom Covid-19, ratom u Gazi i regionalnom nemirom. Egipatska vlada cilja na 30 miliona posjetilaca do 2028, promovišući razvoj kao “dar svijetu i svim religijama”. Ministar za stambena pitanja Sherif el-Sherbiny ističe da će projekat osigurati “sve turističke i rekreacijske usluge”, uključujući hotele, vile, trgovačke bazare, proširenje aerodroma i žičaru do Planine Mojsija, uz navodno očuvanje okoliša i baštine.
Grandiozne sheme
Analitički gledano, ovo odražava širu strategiju egipatskih vlasti za revitalizaciju ekonomije kroz “grandiozne sheme”, slične onima na Crvenom moru poput Sharm el-Sheikha, gdje je komercijalizacija počela 1980-ih i rezultirala marginalizacijom lokalnih beduina.
Novinar Mohannad Sabry u izvještaju BBC-a napominje da su beduini tada “potisnuti iz posla i fizički s mora u pozadinu”, što se sada ponavlja na Sinaju. Međutim, privremeno zaustavljanje radova zbog finansijskih problema do septembra 2025. ukazuje na ranjivost ovog modela, gdje kratkoročni dobitak (npr. zapošljavanje vanjskih radnika) može dovesti do dugoročne nestabilnosti ako se ne integriše lokalna zajednica.
Najbitniji aspekt projekta jest uticaj na beduinsku zajednicu Jebeleya, koja broji gotovo 4.000 pripadnika i poznatu kao “Čuvari svete Katarine”. Njihovi domovi, ekološki kampovi i čak grobovi u lokalnom groblju rušeni su bez adekvatne nadoknade ili konsultacije, što britanski putopisac Ben Hoffler opisuje kao “nametnuti top-down razvoj koji služi interesima vanjskih aktera nad lokalnom zajednicom”. Ova asimetrija moći, gdje se nomadska baština beduina sudara s urbanizmom, nije samo socijalna nepravda već i kršenje međunarodnih standarda za uključivanje indigenih zajednica, slično kritičkim slučajevima u drugim zemljama u razvoju.
Beduini, već tretirani kao “drugorangirani građani” nakon povratka Sinaja Egiptu 1979. godine, suočavaju se s gubitkom tradicionalnih prihoda od vodiča i ekoturizma, a vlada obećava “unapređenje” njihovih stambenih područja, ali bez dokaza o stvarnoj implementaciji. Do septembra 2025. ova dinamika ostaje neriješena, pojačavajući osjećaj otuđenja i potencijalnih socijalnih tenzija.
Deset zapovijedi
Religijski i kulturni dimenzije dodatno kompliciraju situaciju. Planina Sinaj, mjesto gdje je Mojsiju dato Deset zapovijedi i gdje je Bog govorio iz gorućeg grma, prema Bibliji i Kur’anu, te samostan svete Katarine – najstariji neprekinuto posjećivan hrišćanski samostan, kojim upravlja Grčka pravoslavna crkva, predstavljaju univerzalnu svetinju za židove, hrišćane i muslimane (uključujući fatimidsku džamiju unutar samostana). Egipatska sudska odluka iz maja da samostan stoji na državnom zemljištu, a ne da ga posjeduje, izazvala je diplomatsku krizu s Grčkom, gdje arhiepiskop Ieronymos II osudio to kao “eksticijalnu prijetnju” pravoslavlju i helenizmu. Arhiepiskop Damianos nazvao je odluku teškim udarcem i sramotom, što je dovelo do podjela među monasima i njegove ostavke.
Zajednička deklaracija Grčke i Egipta osigurala je zaštitu grčko-pravoslavnog identiteta, ali analitički, ovo otkriva širi problem: komercijalizacija erodira duhovnu izolaciju mjesta, pretvarajući ga u “dan-tripping” destinaciju s masovnim turizmom. UNESCO ističe da “krševiti planinski pejzaž stvara savršen okvir za samostan”, naglašavajući vezu između prirodne ljepote i duhovnog, koja se sada uništava novim cestama i građevinama u ravnici el-Raha. Svjetska baština u opasnosti traži uvrštavanje na popis ugroženih lokacija, a kralj Charles, pokrovitelj fondacije za očuvanje, naziva mjesto velikim duhovnim blagom koje treba sačuvati za buduće generacije.
Šire gledano, ovaj projekat odražava globalni trend gdje ekonomski razvoj guši kulturnu baštinu, slično projektima u drugim regijama (npr. Amazoniji ili indijskim svetištima). Egipat, suočen s ekonomskom krizom, vidi turizam kao spas, ali zanemaruje dugoročne troškove: okolišnu degradaciju (UNESCO-ove zahtjeve za plan konzervacije iz 2023. još nema), socijalnu fragmentaciju i gubitak univerzalne vjerske neutralnosti.
Do septembra 2025, iako su radovi djelomično zaustavljeni, transformacija Plain of el-Raha nastavlja se, signalizujući da se stogodišnji način života ne može vratiti. Za pravedniji pristup, potrebna je inkluzivna konsultacija s beduinima, rigorozni UNESCO nadzor i revizija sudskih odluka, kako bi se osigurala ravnoteža između turizma i očuvanja. Bez toga, Sinaj rizikuje postati još jedan simbol kako se svetinje žrtvuju za profit.