Kraj vremena i početak besmrtnosti

Epikurejci su se branili od neizbježnog umiranja jednostavnom sofističkom jednačinom: “Smrt i ja nemamo ništa zajedničko. Tamo gdje sam ja nje nema, tamo gdje je ona mene nema.” U konačnom smislu epilog je ipak neodbranjiv. Aforistička dosjetljivost možda iščekivanje neizbježnog čini uzbudljivijim.

Timor mortis je neopisivo snažno osjećanje kod onih posebnih izuzetaka koji su stekli neograničenu vlast nad ljudima i stvarima. Smrt poništava postojanje bića, potpuno, neopozivo i zauvijek. Tako govori francuski filozof Vladimir Jankélévitch u svojoj knjizi proročkog naziva: “Smrt”. Pravoslavlje obećava vječni život, ali kroz Isusa Krista, sina Božijeg. Jednoga dana svi mrtvi će biti na nogama.

Ali, nije lahko čekati taj dan u zagrljaju zemlje ili pepela. Gdje bi uopšte otišli svi ti nekadašnji ljudi kad se vrate? Za svakoga ima mjesta na nebu i na zemlji, kako za koga. Sve duše će vidjeti sebe iz vremena kad su bile tijela i ponovo će biti zajedno sa svima koji su oživjeli.

Onima koji imaju apsolutnu vlast i sve što im ne treba, a mogu umoriti desetine hiljada ljudi bez osjećanja krivice i bez brige o njihovom vaskrsenju – nimalo se ne dopada mogućnost reprize poslije truleži i raspadanja. Oni žele da to što jesu nastave bez pauze, do beskraja. Pa ako vječnost ima kraj, i oni će se nekako povinovati.

Tokom kraće šetnje prema tribinama za paradu u Pekingu, Xi Jinping, Vladimir Putin i Kim Jong Un razgovarali su o besmrtnosti. Gledajući sve oko sebe, taj strašni sjaj kineske ratne mašine, snagu potčinjavanja i svoju nadljudsku misiju, mislili su o tome koliko još vremena imaju.

Naravno da je sve što je ostalo, koliko god da je, malo, skoro ništa. I mrtvi carevi su bizarna slika konačnosti. Tako Xi pravi paralelu sa starcima od 70 godina danas i u prošlim vremenima. Tada su to zaista bili ljudi na samrti, nemoćni primjerci u odlasku, kaže misaoni nasljednik Konfucija. A sada su sedamdesetogodišnjaci mladi ljudi, izgledaju kao djeca u odnosu na pretke. Uskoro će ljudski vijek dostići 150 vitalnih godina. Najmanje. Xi je koristio mandarinski jezik, dva prevodioca su prenosila Putinu i Kimu misao o dječacima od 70 godina koji spolno sazrijevaju u devedesetoj. Bili su to sažeti prijevodi, ali Putin je razumio suštinu. Isto kao i Kim.

Onda je Putin rekao: danas je medicina otišla daleko, neuhvatljive su njene mogućnosti. Ima tu mnogo tajni. Ali uz naučnike i tehnološke domete i zamjenu istrošenih organa, 150 godina nije ništa. Život će postati neograničen, a ljudi (koji bi dobili zamjenjive organe) praktično besmrtni.

Kim je šutio i smješkao se. U njegovoj zemlji se već vjeruje da je on besmrtan. Besmrtni su bili njegov otac i dedo. I Staljin je bio besmrtan sve do 1953, a čim je umro započela je tuča oko vlasti. Dan prije sahrane Hruščov je uz pomoć Žukova i poslije prijekog suđenja, organizovao brzo strijeljanje metkom u potiljak Lavrentija Berije, uvjerenog da je jedini pretendent na prijesto.

Apsolutna vlast ne nosi samo iluziju o vječnosti, nego i mnoge naprasne smrti. Ali kod onih koji vladaju dugo, strah od nestanka zemaljskog raja ili pakla, jači je od bilo čega. Putin je oživio i Staljina i njegov KGB, ali nema nade da se Hazjajin vrati i obnovi strahovladu. Putin je to učinio.

Šta je Xi Jinping sve preduzeo da se tjelesno i likovno renovira, nije potpuno vidljivo. Putin je dobio sasvim novo lice, možda namijenjeno skrivanju izvorne fizionomije. Ali duboka estetska kozmetika i izdašne botulinske doze, koje nekadašnjem ljudskom licu daju nepoznat oblik, nisu sve ono što Vladimirovič želi u svom renoviranju.

On je rekao svoje: nada se da je moguće da živi beskrajno dugo a da vlada doživotno.

Nedoumica o tome šta mudraci koji imaju potpunu vlast nad milijardama ljudi uopšte govore kad hodaju putem kao sav običan svijet, riješena je, makar djelimičnim uvidom u besmisao njihovih fantastičnih replika. Ništa osim trivijalnih misli nastalih u košmarima o kraju, ma koliko još trajalo božansko doba. Razgovor o životu od 150 godina ili o zamjeni organa, samo je utopijsko odgađanje neizbježnog. Smrt je prilično ružna, naročito tamo gdje oduzima tako mnogo neobuzdane sile nad ljudima. Ali oni se iskreno nadaju čudu koje će ih držati tu gdje jesu, sve dok žele.

“Čovjek je duboko svjestan svoje konačnosti”, kaže Jankélévitch. “Ali duboko u sebi svako od smrtnih vjeruje da bi upravo on mogao biti izuzetak.”

Ovdašnji dahija kao trećerazredni posjetilac kineske vojne parade – nije bio dostojan tako važne teme. Hodao je negdje daleko, na začelju, raspoređen prema beznačajnosti.

Nije mu ni bilo potrebno da učestvuje u toj raspravi moćnih diktatora o zamjeni organa. Onako podgojen, zao, mlohav, rugoban i nepotreban, on je već vječan i skoro da nije moguće zamisliti vrijeme kad ga neće biti.