U dalekom kraju gdje se polja protežu poput zlatnih saga, živjela je starica Lena, žena čija kosa je bila siva poput oblaka, a oči duboke poput rijeke koja nikad ne prestaje teći. Nije imala sat da mjeri dane, niti kalendar da broji godine, ali znala je tajne vremena koje nisu pisane u knjigama. Sjedila je pod starim hrastom, slušajući šapat vjetra i promatrajući maslačke kako plešu na suncu, dok je u rukama držala šolju kafe – ne zato što je morala, nego zato što je to bio njen način da se poveže s dušama koje su je okruživale.

Jednog dana, dođoše do nje mladi ljudi s gradskom žurbom u koracima i svjetlom telefona u rukama. Nosili su vijesti koje su im težile poput kamenja:

“Baba Lena, svijet je u haosu! Ratovi se šire, novac gubi vrijednost, a zvijezde kažu da je Mars retrogradan!” Govorili su brzo, kao da ih goni vjetar koji ne poznaje odmor.

Starica Lena se nasmiješi, otpivši gutljaj kafe, i reče tiho:

“Dijete moje, ja govorim s oblacima već pola vijeka. Kad se oni skupe u tišini, znam da je vrijeme za odmor. Kad počne grmjeti, ja zapjevam da ih umirim. Sve što vi donosite – to su samo glasovi koji žele da zaboravite mir u sebi”.

Mladi se zgledaše, zbunjeni, pa je upitaše:

“Ali kako biraš kome da vjeruješ u ovom metežu”. Lena ih pogleda mudrim očima i odgovori:

“Vjerujem onome kko zna sjediti s kafom i ne dirati telefon. Jer istina voli tišinu, a ne buku koja te gura u zbrku”.

Zatim se nasmiješi, uzme štap i pokaže prema livadi punoj maslačaka.

“Najveća mudrost došla mi je kad sam prestala trčati za vremenom i prestala se braniti od tišine. Sad mi priče donose oni žuti cvjetovi – oni su moji glasnici, bolji od svih novina. Idite, sakupljajte ih, i čujte što vam šapuću. U njihovim korijenima leži snaga koja ne poznaje granice.”

Mladi su otišli na livadu, sumnjičavi na početku, ali kad su seli među maslačke, začuli su lagani šum koji ih je smirio. Shvatili su da Lena nije samo starica pod hrastom – bila je čuvarica mudrosti koju su zaboravili. Od tog dana, kad god bi osjetili teret svijeta, vraćali su se k njoj, donoseći maslačke kao poklon, a ona bi im rekla: “Slušaj vjetar, a ne sat. U njemu je život koji ne traži papire”.

I tako se priča o starici Leni proširila po selima i gradovima, postavši bajka za one koji su umorni od žurbe. A maslačci? Ostali su njeni vjerni glasnici, šapćući mudrost kroz generacije, dok je Lena pod hrastom nastavila čuvati mir koji svijet često zaboravlja.