…i kada me ne bude više, ime ti čuvam u sebi…
Postoje klubovi. I postoji Željezničar. Iako su utemeljeni na istom principu, Željo je mnogo više – on je duh, odraz karaktera jednog grada, i ogledalo sudbine jednog naroda. Najtrofejniji bh. klub sa šest titula Premijer lige BiH, šest titula Kupa BiH, tri Superkupa BiH, polufinalista Kupa UEFA i šampion Jugoslavije.
Priča o Željezničaru nije zapisana u fudbalskim statistikama, već u srcima generacija koje su živjele i umirale s plavom bojom.
Njegova priča počinje u prašini i znoju 1921. godine. Fudbal u Sarajevu bio je tada privilegija, rezervisana za elitu. Ali grupa od 22 željeznička radnika, predvođena vizionarom Dimitrijem Dimitrijevićem, imala je drugačiji san. U inat svima, na maloj livadi pored pruge, osnovali su svoj klub. Nazvali su ga Željezničar. Grb u obliku lokomotive i danas je podsjetnik na te skromne korijene, a plava boja simbolizuje radnička odijela i nebo iznad njih. Datum 17. septembar 1921. nije bio samo još jedan dan na kalendaru. Na vojnom vježbalištu Egzercir na Čengić-Vili, Željezničar je odigrao svoju prvu službenu utakmicu protiv tada etabliranog gradskog kluba, SAŠK-a.
“U subotu 17. o. mj. u 4 sata poslije podne odigraće SAŠK prvu javnu utakmicu nakon svog povratka sa turneje. Interes za ovu utakmicu je osobit pošto ćemo imati priliku da vidimo novih trikova koje je SAŠK na svojoj turneji pripremio. Igra će prema tome biti vrlo zanimljiva, igra se na Kovačićima. Cijena uobičajena”, pisala je Večernja pošta 16. septembra 1921.
Rezultat, poraz od 1:5, bio je nebitan. Ta utakmica bila je dokaz da su radnici, izopšteni iz elitnog fudbala, stvorili svoj tim. Bio je to prvi dah lokomotive koja će jednog dana prevesti cijelu zemlju. Jedini gol za Želju, istorijski, postigao je upravo Dimitrije Dimitrijević.
U to vrijeme, sarajevski fudbal bio je podijeljen. U gradu su djelovali klubovi poput SAŠK-a, koji je imao veliku podršku zbog finansija, zatim Slavija i Hajduk. Ti su klubovi predstavljali elitu, bili su nacionalno obojeni, a željezničari su bili autsajderi, ali su imali nešto što im niko nije mogao uzeti – strast i radničko srce.
Godine su prolazile, a željezničari su se borili za taj san. A onda je došao Drugi svjetski rat, i klub je morao prestati s radom. Fudbalski savez Novoformirane Nezavisne Države Hrvatske (NDH) 1941. godine zatražio je od klubova da se preregistruju i time priključe Sarajevskom podsavezu FSNDH-a. Željezničar je odlučno odbio preregistraciju, čime je potpisao smrtnu presudu. Mnogi su članovi kluba aktivno učestvovali u borbi protiv fašizma, a neki od njih su, nažalost, poginuli. Nakon rata, klub se ponovo rodio i nastavio svoju priču.
U maju 1949. godine, u sarajevskom naselju Grbavica krenula je priča o novom sportskom centru – pravo veselje za, u to doba malobrojne, fanove Želje. Kad nemaš stadion, praviš ga. Šta bi drugo? Željini igrači i vjerni navijači uzeli su lopate, kolica i čekiće. Gradili su Grbavicu kao što se gradi kuća: danju posao, naveče tribine – malo betona, malo inata. Stadion je ime dobio po naselju, a dušu po ljudima koji su ga zidali.
Nakon nekoliko godina muke i znoja, stadion Grbavica konačno je otvoren 1953, spreman za akciju. Posebno je cool da je tad imao atletsku stazu koja je služila i za biciklističke trke, pa su je koristili svi iz SD Željezničar – od fudbalera do onih koji vole pedaliranje. Utakmica 2. Savezne lige Zapad: Željezničar – Šibenik 4:1. Prvi zvanični plavi aplauz na vlastitoj travi, prva pobjeda na mjestu koje će postati hram.
Godine čekanja i rađanje šampiona
U 1959. godini na Grbavicu će zakoračiti osamnaestogodišnji fudbalski čarobnjak, legendarni Ivica Osim, čija će čarolija ostaviti dubok trag na jugoslovenski, austrijski i japanski fudbal, a najveći otisak ipak na njegovog Želju, gdje je srce ostalo zauvijek kucati. U isto vrijeme, uz njega stasavao je još jedan veliki mag lopte – popularni Mišo Smajlović, koji je bljesnuo kao najbolji strijelac prvenstva Jugoslavije u sezoni 1962/63, ostavljajući navijače bez daha.
Dvije godine kasnije, ekipu će pojačati prava zvjezdana trupa: Josip Katalinski, Enver Hadžiabdić, Miljan Štaka, Josip Bukal, Blagoje Bratić, Branimir Jelušić…, imena koja su postala sinonim za snagu i dušu Grbavice. Mnogi navijači plavih i danas se slažu s tim da je ova ekipa bila najbolja u cijeloj istoriji kluba, legenda koja i dalje živi u pjesmama i sjećanjima. Nisu samo igrali — mijenjali su mjeru: snagu odbrane, eleganciju sredine, glad napada. Grbavica je od tada znala kako izgleda tim koji može osvojiti zemlju.
Onda je došla 1972. godina. San se pretvara u zlatnu stvarnost. Nakon legendarnih Milana Ribara i Sulejmana Repca na klupi Željezničara, dolazi Ivica Osim, čovjek s vizijom i genije, koji je od radničkog tima stvorio šampionsku ekipu. Josip Katalinski Škija, Blagoje Bratić, Enver Hadžiabdić… Oni nisu samo igrali fudbal, oni su ga živjeli. U toj sezoni Željo je osvojio naslov prvaka Jugoslavije, a grad je eksplodirao od sreće. Ipak, taj naslov nije bio samo trofej.
Kup maršala Tita i evropski snovi
Nakon zlatne generacije i titule 1971/72, Grbavica je postala adresa na mapi velikih. Ali put do vrha bio je popločan i trijumfima i suzama, a jedna od najupečatljivijih priča počela je u finalu Kupa maršala Tita u sezoni 1981/82.
Beogradska Marakana je bila poprište drame pred 40.000 ljudi. S jedne strane plavi, koje je analitički posmatrao Ivica Osim; s druge, moćni Velež i njegov čuveni BMV trojac, Dušan Bajević, Enver Marić i Franjo Vladić, pod vodstvom Miloša Milutinovića. Bio je to fudbalski rat, u kojem su Mostarci odnijeli trofej s 3:2. Iako je pehar otišao u Mostar, Željo je ostavio nešto mnogo važnije: obećanje da će se vratiti po veće.
I vratio se…. jači nego ikad.
Pod čarobnom palicom Ivice Osima, krenuli su u nezaboravni evropski pohod. U dvije utakmice su pregazili bugarski Sliven (5:2), švajcarski Sion (3:2) i bjeloruski Dinamo Minsk (3:1). Evropa je slušala novo ime: Željezničar.
A onda je došlo i to polufinale te ušlo u legendu…
Prokletstvo snova i suze 1985. godine
Ako je titula bila potvrda slave, onda je 1985. godina bila potvrda vječite čežnje, trenutak kada su se snovi Željezničara uzdigli do neba, samo da bi se sudbina okrenula poput olujnog vjetra. U toj magičnoj sezoni, Željo je stigao do polufinala Kupa UEFA, probijajući se kroz evropske terene s neukrotivim duhom koji je odjekivao s Grbavice. Ali sudbina, ta nepredvidiva scenaristkinja, imala je druge planove, ispisujući priču punu boli i ljepote.
U uzvratnoj utakmici protiv mađarskog Videotona, 24. aprila 1985., Željo je bio na korak od finala – samo 90 minuta dijelilo ih od istorijskog trijumfa. Prvi susret u Székesfehérváru završio je porazom 3:1, ali na Grbavici, pred 30.000 navijača, čiji su glasovi podrške odzvanjali poput grmljavine, vjera je bila neizbrisiva. Prvi gol za domaće, (pogodak Edina Bahtića) – stadion je eksplodirao u euforiji, vjerujući da je čudo moguće. U drugom poluvremenu Edin Ćurić postigao je drugi gol, a navijači Željezničara su se već vidjeli u finalu sa čuvenim Realom.
Ali onda, u 87. minuti, kao nož u leđa, stigao je kobni pogodak Videotona. Lopta je proletjela kroz odbranu, klizeći pored golmana, i utišala je more glasova. Cijeli stadion – muškarci, žene, djeca – utihnuo je u trenutku, a zatim zaplakao. Suze su tekle niz, miješajući se s tišinom koja je progutala Grbavicu. Plakali su igrači, plakali su navijači, plakala je cijela Jugoslavija, jer je taj poraz bio gubitak snova koji su pripadali svima. Poraz od 2:1 značio je kraj – ukupni rezultat 4:2 protiv Željezničara – ali nije slomio duh.
U tom plaču nije bilo sramote, već dostojanstva. Tim je pao, ali je stajao uspravno, noseći ponos grada koji nikad ne kleca. Ivica Osim, čija je vizija vodila tu epopeju, rekao je nakon utakmice: “Gubimo utakmicu, ali ne i srce”. Ta noć nije bila kraj – bila je rođenje vječnog mita, gdje je Željo, iako poražen, ostao nepobjediv u srcima. Tim su činili Dragan Škrba, Mirsad Baljić, Josip Čilić, Branislav Berjan, Refik Šabanadžović, Vlado Komšić, Mehmed Baždarević, Zoran Samardžija, Edin Ćurić, Edin Bahtić, Radmilo Mihajlović, Haris Škoro, Vlado Čapljić, Nikola Nikić, Milomir Odović i drugi.
Posljednji zvuk jugoslavenskog fudbala: 5. april 1992.
Tog 5. aprila 1992. godine, u toplini proljetnog dana, na rasporedu je bila utakmica između Željezničara iz Sarajeva i Rada iz Beograda – susret koji je trebao biti još jedno poglavlje u bogatoj istoriji Prve lige SFRJ. Ali sudbina je imala druge planove. Stadion Grbavica, ispunjen navijačima i pjesmom, bio je spreman za derbi, kad je iz Policijske akademije na Vracama odjeknula žestoka paljba. Rafali su prekinuli igru u trenutku, otjeravši igrače prema svlačionicama, a navijače u panici prema izlazima. Utakmica je ostala nedovršena, zamrznuta u vremenu kao posljednji dah jugoslovenskog fudbala.
Taj dan označio je kraj ere – plavi su time zatvorili vrata karijere u Prvoj ligi SFRJ ostavljajući za sobom uspomenu na slavu i početak rata koji će promijeniti sve. Grbavica, nekad hram igre, pretvorila se u tišinu razaranja…
Fudbal u pepelu
Rat je mogao progutati Željezničar Sarajevo u svojim mračnim raljama, ostaviti ga kao sjenku prošlosti usred razaranja. Dok su granate padale, mnogi igrači, preplavljeni strahom za život, krenuli su u potragu za sigurnošću u dalekim zemljama. Tamo su mnogi pronašli uspjeh, čak i postali ponos svojih novih domova noseći dresove različitih reprezentacija. Ali u Sarajevu, srce kluba tuklo je sve slabije. Grbavica, nekada puna života, postala je prva linija fronta – već u ranim danima rata plamenovi su je sveli na pepeo. Zajedno s drvenom zapadnom tribinom, vatra je pohlepno progutala dragocjene zapise kluba, trofeje i uspomene koje su nosile priče generacija, ostavljajući samo šutnju i malo što je preživjelo u skrovištima po drugim dijelovima grada.
Klub je balansirao na rubu ponora, a zlokobni šapat o njegovom gašenju povremeno je odzvanjao među očajnicima. Nikada prije Željezničar nije stajao pred tako nemilosrdnom preprekom – čak ni tokom Drugog svjetskog rata, kad je klub pretrpio teške udarce, nije osjetio takvu težinu. Ipak, ono što nisu mogli neprijatelji iz prošlosti, nije uspjelo ni sada. U tim tamnim danima, ljubitelji plave boje digli su se poput neuništivog vala. Čim je magla rata malo splasnula, odlučili su se boriti za svog Želju. Heroji poput Miše Smajlovića, Edina Spreče, Josipa Bukala, Vasilija Radovića, Borisa Bračulja, Hajrudina Đurbuzovića, Jusufa Šehovića, Esada Ibrahimovića, Josipa Jurišića, Zdenka Jelića i Hajrudina Čengića postali su oslonac koji nije popuštao. Ovi ljudi, često odjeveni u uniforme Armije BiH, igrali su mali fudbal i trenirali u hladnim školskim salama, ispreplićući trenutke igre s odlascima na borbene linije. Njihova ljubav prema klubu bila je jača od svega – neukrotiva, poput vatre koja se ne gasi ni pod najtežim kišama.
Povratak u Dolinu ćupova
Potpisivanjem Dejtonskog sporazuma u jesen 1995. ratne oluje u BiH stišale su se, otvarajući prostor za novi početak. Fudbalski savez brzo je pokrenuo ligu, a Željezničar, iako ranjen, stao je na startnu liniju. Mnogi iskusni igrači otišli su u inostranstvo tražeći bolji život, pa je klub ušao u prvu bh. sezonu s mladom ekipom – golobradim juniorima koji su odjednom nosili teret prve lige. Iako su obećavali, suočili su se s jačim, ratom manje pogođenim timovima, pa su porazi postali uobičajeni, a opstanak često izgledao nemoguće. Bez doma, jer je Grbavica još bila pod ratnim ožiljcima, situacija je bila teška.
Ali onda je stiglo proljeće 1996. – u martu je naselje Grbavica reintegrisano, a Željo konačno dobio pristup stadionu. Iako zarastao u korov i označen granatama, s dijelovima još miniranim, stadion je oživio zahvaljujući zaljubljenicima u plavu boju. Već 2. maja 1996. odigran je derbi protiv FK Sarajevo – krajnji rezultat 1:1, ali prava pobjeda bila je u povratku. U drugom dijelu sezone, povratak nekoliko iskusnih igrača podigao je klub na sredinu tabele, dokazujući da Željo može ustati iz pepela. Važno je da je tribina opet na svom mjestu — s ljudima koji znaju da su preživjeli.
Šine za novi vijek
Plavi se dižu poput feniksa, osvajaјući prvu titulu šampiona Bosne i Hercegovine 1997/98, čime su potvrdili da su se vratili na fudbalsku mapu nakon rata. Sljedeća sezona, 1999/2000, donijela je još jednu krunu, označavajući početak novog zlatnog doba. Na klupu tada sjeda Amar Osim, sin legendarnog Ivice Osima, čija je vizija ponovo ubrzala lokomotivu Željezničara. Pod njegovim vodstvom, klub je odbranio titulu 2000/01, osvojivši dvostruku krunu s Kupom BiH, te se vratio u Evropu, vraćajući identitet grada i navijača koji su godinama čekali.
Put ih je odveo do kvalifikacija za Ligu šampiona 2002/03, gdje su se sukobili s jakim Levskim iz Sofije – poraz 4:0 u Bugarskoj, ali hrabrih 0:0 na Koševu pokazalo je karakter tima. Slijedili su dueli s Islandom i Norveškom, pripremajući teren za veliku scenu: susret s Newcastle Unitedom. Na St. James’ Parku, Željo je izgubio rezultatom 1:0 (autogol u 65. minuti), a povratni susret u Sarajevu završio je bez golova, 0:0. Ipak, sir Bobby Robson, tadašnji trener Newcastlea, poslije je rekao: “Nikada nisam igrao pred takvim navijačima”. Tu su i memorabilni dueli s Málagom u Kupu UEFA (0:0 kod kuće, 0:1 u gostima), koji su dodatno ukazali na snagu “plavih.
Godina 2003. donijela je Kup BiH, ali su uslijedile godine lutanja. Trenerske promjene s velikim imenima – Edin Džeko, Miroslav Kružik, Bulend Biščević, Haris Alihodžić, Edis Mulalić, Omer Joldić, Dželaludin Muharemović, Almir Gredić, Arben Avdija, Jure Guvo, Zajko Zeba itd. nisu donijele stabilnost. Klub je prolazio kroz unutrašnje borbe i finansijske poteškoće. Međutim, povratak na tron stigao je s titulama 2009/10, 2011/12. i 2012/13, uz kupove BiH 2010/11. i 2011/12, dok je Amar Osim i dalje bio ključna figura.
Posljednji trofej stigao je 2017/18. pod vodstvom Admira Adžema, s generacijom koja je uključivala talente – Vedran Kjosevski, Irfan Fejzić, Daniel Graovac, Siniša Stevanović, Srđan Stanić, Josip Projić, Adi Mehremić, Kenan Hadžić, Dino Hasanović, Andrej Modić, Stojan Vranješ, Rok Elsner, Anel Šabanadžović, Zajko Zeba, Asim Zec, Goran Zakarić, uz plejadu igrača koji su ušli u mit kluba. Ta ekipa osvojila je Kup BiH, ali i pokazala da Željo, uprkos svim olujama, i dalje ima snagu da se bori.
Finansijska borba i borba za opstanak
Najveća borba u ovom periodu vodila se izvan terena. Željo se suočio s neviđenom finansijskom krizom, akumulirajući ogromne dugove koji su ugrozili sam opstanak kluba. Umjesto borbe za titule, fokus je bio na preživljavanju. Taj period je pokazao koliko je klub “živ” i u najgorim vremenima.
Dok su igrači bili na rubu, navijači su gradili legendu. U ovom periodu, Grbavica je doživjela temeljit preobražaj. Radovi na stadionu i nevjerovatna podrška Manijaka postali su simbol otpora. Navijači su postali finansijska žila kucavica kluba, a njihova odanost u najtežim trenucima je bez sumnje najepohalnija stvar koja se desila.
I na terenu je bilo dramatičnih momenata koji su ostavili dubok trag. U sezoni 2020/21, klub se našao u borbi za opstanak u Premijer ligi, što je za Želju bilo nezamislivo. Drama je kulminirala u ključnoj utakmici protiv Veleža, gdje je ekipa pod nevjerovatnim pritiskom uspjela osigurati opstanak. To nije bila pobjeda za trofej, ali za navijače je imala težinu kao da je osvojena titula. U ovom periodu, Željo je dokazao da je više od kluba. On je institucija koja se oslanja na vjernost svojih navijača, a ta vjernost je bila, i ostala, najepohalnija stvar u njegovoj novijoj istoriji.
Kraj, koji to nije
I danas, 104 godine nakon osnivanja, Željezničar stoji na raskršću – s ožiljcima prošlosti i teretom dugova, ali s istim onim radničkim srcem. Nije to priča o savršenstvu, već o preživljavanju. Nije o tome da uvijek pobjeđuješ, nego da nikada ne odustaješ. A ta se priča, ta vječna odiseja u plavom, prenosi s oca na sina, bez obzira na tabele i trofeje. Jer prava pobjeda nije u peharu, nego u suzama koje i danas teku niz tribine. Suze koje govore da se srce može slomiti, ali nikada ugasiti.
Sretan rođendan, Željo — dok kalendari menjaju godišta, ti i dalje tutnjiš kao voz koji ne zna stati. Nisi retro ni moderan: ti si konstanta, podsjetnik na to da Sarajevo nije samo grad nego ritam — i da taj ritam nosi plavu boju.