Jednom davno, u kraljevstvu opterećenom pravilima i apsurdom, gdje je sve više ličilo na nekakvu sumanutu birokratsku utopiju nego na državu, postojala su tri entiteta. Svaki je imao svoju vladavinu, svoje zakone, pečate, vođe i, naravno, svoje komisije. Bile su to čudne institucije: bile su svuda, a nikada ništa nisu radile.

U prvom entitetu sve je bilo po pravilima, ali ta su se pravila mijenjala svaki sat, zavisno od toga ko je bio na vlasti. Niko nije znao šta se stvarno dešava, ali svi su tvrdili da je sve u najboljem redu. Narod je stalno išao na šalter, čekao u redovima, a onda se vraćao kući s osmijehom, jer je barem dobio papir da je nešto započeo. Naravno, nijednu stvar nije mogao završiti bez pomoći druge komisije.

Savršenstvo haosa i svrha komisija

U drugom entitetu postojala je još jedna savršena vlast, barem su svi tako tvrdili. Međutim, u tom entitetu nije bilo jasno ni šta je pravilo, ni kako se uopšte vlada. Ljudi su se kladili ko će biti na vlasti iduće godine, iako je bilo jasno: uvijek ista kamarila. Mijenjali su se samo brojevi na papirima, suština je ostajala ista.

Komisije su, međutim, bile pravi majstori u svom poslu. Njihov jedini zadatak bio je da prikupe papire, organizuju sastanke i, naravno – najvažniji zadatak – da sve ostane u istom stanju. Ništa se nije pomaknulo, ali nije bilo ni pogrešno – sve je bilo kao da ništa nije ni bilo.

A onda, tu je bio treći entitet. Tamo je postojala nevjerovatna birokratska simfonija, gdje su komisije postojale za svaku sitnicu. Svaka komisija je bila zadužena za jednu jedinu riječ u zakonima, ali niko nije znao koja tačno komisija određuje koje su to riječi. Ljudi su odlazili iz jedne u drugu, a jedini dokument koji bi uspio dobiti bio je papir na kojem je pisalo: “Radimo na tome”. Ali niko nije znao na čemu, niti kada će to biti gotovo. Vlast tu objašnjava da je sve pod kontrolom, samo što kontrola još nije bila definisana.

Vječiti sastanci i čekanje naroda

Jednog dana, na redovnoj sjednici Komisije za komisije, došlo je do velikih rasprava. Tema je bila vrlo ozbiljna: Kako osnivati nove komisije?

„Moramo formirati komisiju koja će provesti istragu o tome koliko komisija treba još da postoji!“, rekao je predsjednik Komisije komisije.

„Da, ali ko će provesti istragu o komisiji koja istražuje komisije?“, pitao je neko sa sredine stola.

“Neko iz komisije”, doviknuo je pomoćnik referenta zamjenika dopredsjednika komisije koja istražuje komisije.

I tako je Bosna, u svojoj mudrosti, dobila još jednu komisiju. I još jednu, i još jednu. Komisije su počele rasti, ali entiteti su ostali isti – tri komadića zemlje, tri komadića sistema, svaki sa po nekoliko stotina komisija koje su se bavile izuzetno važnim zadacima: čekanjem, ispitivanjem, čekanjem ponovo i stvaranjem novih komisija.

Niko nije znao kada će to završiti. Niko nije želio da završi. Jer, kad sve komisije rade svoj posao, ništa se ne mora stvarati. Sve je kao da je na svom mjestu.

A narod? Pa, narod je već naučio. Niko više nije pitao „Kada će biti bolje?“ Jer, kad bi pitali, odgovor je bio isti: „Kada komisija završi svoj posao, onda ćemo znati šta dalje“.

I tako, bajka o tri entiteta i sedam stotina komisija traje i danas. Onih koji traže promjene je sve više, ali ih redovno presretnu činovnici iz Komisije za održavanje statusa quo, s osmijehom i molbom da sačekaju – samo još malo.

I možda, samo možda, jednog dana, kada zadnja komisija napiše zadnji zapisnik i izgubi ga u arhivi, možda tada počne novo poglavlje. Ali za sada… živjeli su nesretno, ali administrativno precizno – do daljnjeg.