Dok se svijet sapliće u vlastitim protivrječnostima, predsjednik SAD-a Donald Trump je zakoračio na pozornicu Ujedinjenih nacija i bacio retoričku granatu ravno u lice liberalnom globalizmu. Nije to bio poziv na dijalog, već nabujala metafora, sofisticirana uvreda s pozornice najveće diplomatske institucije.
“Vaše zemlje idu u pakao”, bio je to samo uvod u frontalni napad na sve ono što UN predstavlja. I dok je javnost okrenula oči prema paklu koje se dešava u Gazi, on je klimatsku krizu nazvao “najvećom prevarom ikad”, riječima koje ne traže potvrdu, nego provokaciju.
Kada Trump odbacuje priznanje Palestine, kaže da je to “nagrada za Hamasove užase”, ignorišući činjenicu da brojni zapadni saveznici upravo taj korak smatraju moralnim i strateškim imperativom prema dvostranom rješenju. Intrigantan je taj raskorak: dok SAD uporno štite interese Izraela, ključni američki saveznici kroje sopstvene pristupe, implicirajući da Trumpov rukopis u vanjskoj politici gubi adekvatnu rezonancu.
Na jednoj strani dominira Trumpova hiperdramatična retorika – o katastrofalnim migracijama, zelenim energijama koje “uništavaju ekonomije” i o UN-u koji je, po njegovom mišljenju, postao lutka bez funkcije. Na drugoj, svijet se pruža prema realpolitik izborima: priznanju Palestine, preispitivanju modela sankcija, redefiniciji uloga Ujedinjenih nacija.
Ali ono što najviše izdiže ovaj spektakl nad stvarnost jest — nedostatak operativnog plana. Poziv da “dođite zajedno” i “završimo rat u Gazi” zvuči kao dirigentski zamah prema filharmoniji, ali tempo nije postavljen. U govoru se ne nazire program: ni kako koordinirati s Egiptom, Katarom, UN-om, ni kako se definiraju faze prekida vatre, ni ko će garantovati da se neće vratiti nasilje. To je poziv bez skripta, simfonija bez partiture.
Štaviše, UN-ova komisija je upravo objavila da izraelska politika pokazuje namjeru trajne kontrole nad Gazom i nastojanje očuvanja židovske većine na Zapadnoj obali – stvarnost koja uveliko snaži skepticizam oko bilo kakvog “kraja rata” pod ingerencijom samo jedne strane. Kad se retorika susretne sa strukturama vlasti koje su već na terenu, njen uticaj počinje da blijedi.
Predsjednik Francuske Emmanuel Macron nije se mogao suzdržati, oštro pozvavši Trumpa da, ako zaista želi Nobelovu nagradu za mir, stvarno i zaustavi rat u Gazi — jer, kaže, riječi će ostati prazne ako oružje ne utihne.
A tu leži srž: ne retorika, nego koeficijent vjerodostojnosti može napraviti razliku. Jer u svijetu koji gori, razlika između lidera i pukog predavača leži u jednoj stvari: u vatri koju gase, a ne onoj koju pale.