Miris kafe, dim cigareta i šum razgovora stapaju se u prepoznatljiv mostarski ambijent. Aleksa sjedi za stolom, zamišljen, ali blagi osmijeh mu ne silazi s lica. Ipak, u svakoj njegovoj riječi osjeti se težina minulih godina.

“Mostar”, počinje tiho, “morao je da bude više od mosta. Ali, valjda smo svi mi pomalo krivi, a i zaduženi da budemo. Mnogo je vremena prošlo, a malo se toga promijenilo. Ovdje, kao i svugdje, vlada taj čudni mir – lažna tišina dok čekamo odgovor”.

“Ne znam”, kažem, “sve mi to dođe kao tragovi u snijegu… Nestaju brzo. Gradovi možda opstaju, ali ljudi… ljudi se mijenjaju. A Vi? Kako gledate na sve to?”

“Ti, draga moja”, počinje polako, spuštajući pogled prema šoljici, “očigledno ne znaš da Mostar nikada nije bio samo grad. On je duša koja se uporno bori. Ali mi smo se odavno podijelili. Ne daj Bože da dođeš s nekom pričom o ‘jedinstvu’. Mostar je uvijek bio podijeljen – ali, da budem iskren, sve je to samo u glavi”.

Zastanem. Grad mi se čini stranim, kao da je u nekom trenutku preskočio korak i otisnuo se u nepoznato, ostavljajući nas iza sebe.

“Zar niste Vi uvijek u pjesmama pozivali na jedinstvo?”, pitam, tražeći potvrdu u njegovim stihovima.

“Nisam ja pjevao o miru, draga”, odgovara, podižući umoran pogled. “Pjevao sam o ljubavi, o borbi, o snazi koja nastaje u bolu. Ali ljudi su zaboravili. Tragovi su nestali. Sada se pitam da li su svi mostovi pod našim nogama zaista naši…”

Uzimam još jedan gutljaj kafe. Njegove riječi postaju teške, kao i zrak u kafani.

“Mislim da smo sada svi samo gledaoci, a Mostar je na pozornici, dok ga svi vuku na svoju stranu. Politika, ratovi, podjele… Zar se ne pitamo – da li to Mostar zaista zaslužuje?”

“Zaslužuje li?”, kaže Šantić, nasmiješi se tiho, skoro neprimjetno. “Ne pitaj mene. Pitao bih ja tebe… Zaslužuje li Mostar tebe? Ili si ti samo još jedna što traži spas u onom što je već davno nestalo? Niko ne zaslužuje Mostar, jer Mostar je samo most. A mostovi su tu da povezuju, iako ih niko ne gradi da traju.”

Zastaje. Dim iz njegove cigarete vijuga prema stropu, stapajući se s tišinom.

“A Mostar danas?”, pitam, iako odgovor već slutim, osjećajući gorčinu u vazduhu.

“Danas Mostar nije mjesto u kojem prepoznaješ ljubav”, odgovara, spuštajući čašu na sto s težinom. “Ne zato što se ne borimo, nego zato što smo zaboravili šta znači boriti se za ono što vrijedi. Političari vam nude rješenja, a vi ste ostali bez pitanja. Znaš, na Balkanu nikad nije bilo samo ljubavi, bilo je i patnje. To je jedini način kako se Mostar prepoznaje – ne kroz predizborne slogane, nego kroz rane koje se ne zatvaraju.”

Pogledam ga kroz dim. Oči koje su nekad bile pune nade sada su umorne, ali i dalje duboke.

“Možda je Mostar grad u kojem su duše ostale zapletene”, kažem, osjećajući težinu te misli. “Mislite li da ćemo ikada prestati živjeti u prošlosti?”

Šantić ne odgovara odmah. Gleda u dno svoje šoljice, kao da traži odgovore u talogu.

“Prošlost nije nešto što možeš zakopati”, kaže tiho. “Ona je u svakoj pjesmi, u svakom pogledu, u svakom starom kamenu. Ljubav prema ovom gradu naučiš tek kad zaboli. Kad prestaneš tražiti krivca vani.”

“Znači, Mostar je još mjesto borbe?”, pitam.

“Mostar je uvijek bio borba”, potvrdi, s dozom konačnosti u glasu. “To je grad u kojem su ljudi pjevali da bi preživjeli. Sad pjevaju da bi se sjećali. Ljubav koja ne pati nije ljubav. A to ti nijedan političar neće reći. Duša grada je čista onoliko koliko je patnja spremna podnijeti. A mi još nismo završili.”

Pogledam kroz prozor kafane. Neretva teče tiho, ali moćno, kao da ne zna šta je sve preživjela noseći u sebi sve priče Mostara.