Fudbaleri na najvišem nivou obično su bogati, isklesanih tijela i obožavani više nego što prosječan čovjek može da shvati, ali rijetko koji od njih zaista zna kako da izgleda stilizovano.
Većina igrača, od ranih tinejdžerskih dana posvećena samo sportu, ostaje potpuno van toka kada je riječ o modi. Po inerciji završe u uniformisanim kombinacijama koje podsjećaju na izloge prosječnih high-street brendova –sve po šablonu, bez duše, bez ikakvog stila. I tako hodaju svijetom kao hodajući katalog istih sivih pamučnih kompleta i “dizajnerskih” patika koje su zapravo iste kao sve druge.
Neki, poput Michaela Owena, nakon karijere odu i korak dalje –postanu zaštitna lica retro kataloga iz nekog lokalnog tržnog centra, pozirajući u džemperima za nedjeljni ručak kod punice ili jaknama koje više pripadaju seoskom vašaru nego modnoj pisti. Tada postane jasno: ne mogu svi biti David Beckham.
Zato zaslužuju naklon oni rijetki koji prkose toj uniformnosti, koji imaju hrabrost da budu svoji, da u svijet sporta unesu djelić subculture,makar izgledali kao da su upravo izašli sa bine neke opskurne metal grupe. A to nas dovodi do Rüştüa Reçbera.
Fenomen koji se nije mogao ukrotiti
Tokom 2000-ih, Rüştü je bio jedan od najboljih golmana svijeta. Bio je na golu kada je Turska stigla do polufinala Svjetskog prvenstva 2002. i kasnije kao iskusni veteran tokom lude jurnjave do polufinala Eura 2008. S 120 nastupa, najviše u istoriji turske reprezentacije, i mjestom na FIFA 100 listi koju je sastavio Pelé 2004. godine, njegova reputacija bila je neosporna.
Na terenu je bio istovremeno genij i hazarder. Rüştü je mogao u jednoj sekundi izvesti refleksnu odbranu dostojnu Marvelovog superjunaka, a već u sljedećoj s loptom krenuti ka sredini terena kao da je playmaker, ostavljajući gol praznim i navijače bez daha,ali ne nužno iz oduševljenja.
Lik kao iz druge dimenzije
S dugom kosom zalizanom kao iz antičkog epa, crnim ratničkim bojama ispod očiju i nepredvidivim ponašanjem, izgledao je kao lik koji je greškom zalutao iz WWE-a u svijet fudbala. Iker Casillas i Thibaut Courtois? Ne, hvala –ovo je bila potpuno drugačija dimenzija golmana.U nekom paralelnom univerzumu, Rüştü bi vjerovatno bio roadie na turneji nekog gothic benda, samo što su mu nedostajale tetovaže preko šaka i pirsing u nosu. Izgledao je kao da će svakog trenutka izvesti najubojitiji Punjabi Plunge ikad viđen na nogometnom terenu.
Barcelona? Ne za njega
Karijeru je najviše obilježio u Fenerbahçeu, dok mu epizoda u Barceloni ostaje kao fusnota puna razočaranja. Iako je trener Frank Rijkaard na početku tvrdio da je Rüştü “najbolji golman na svijetu”, stvari su brzo krenule nizbrdo.Foto: Guliver Zbog nepoznavanja španskog i engleskog jezika, odigrao je samo sedam utakmica za Barcu – tri u Kupu UEFA i četiri u La Ligi. Debitovao je u decembru 2003. protiv Espanyola i odmah primio jeftin gol. U narednim mečevima greške su se nizale: protiv Celte Vigo, pa tri komada od Racing Santandera.
Nakon što je zamijenio Valdésa zbog crvenog kartona protiv Betisa, više nikad nije zaigrao za klub s Camp Noua.
Možda je i bolje tako. Barcelona je možda bila previše “uredna” za nekoga poput njega. Rüştü je tražio slobodu, da bude ono što jeste, bez potrebe da se uklopi.
Estetika haosa
U jednoj utakmici mogao je napraviti taktički kiks, izgubiti poziciju, pa onda izvesti let kroz zrak koji bi oduzeo dah.
Sve to dok izgleda kao naslovna strana nekog zaboravljenog punk fanzina. I takvi fudbaleri se pamte. Ne zbog savršenstva, već zbog autentičnosti.Rüştü Reçber nije bio samo golman. Bio je vizuelna i sportska eksplozija. Jedan od onih koji su nam pokazali da fudbal ne mora uvijek izgledati isto.