Da bi se razumio položaj Milorada Dodika, samoprozvanog lidera bosanskih Srba i stalnog izvora političkog nemira, potrebno je odbaciti sve diplomatske eufemizme. Njegova vanjska politika odavno se svela na jednu jedinu geostratešku aktivnost: neupitno i javno uvlačenje u guzicu Vladimiru Putinu. Ta operacija nije tajna, već javni spektakl, prenos uživo sa aerodroma, gdje Dodik svako malo polijeće prema Moskvi kao kakav nepopravljivi, ali uporni hodočasnik.
Putinov sponzor, Dodikov Mesija
Za Dodika, Rusija i Putin su više od političkog saveznika; oni su finansijski sponzor, diplomatska zaštita i ideološko ogledalo u kojem se ogleda vlastiti megalomanski san. Dok se Evropska unija mršti i prijeti sankcijama zbog secesionističke retorike i narušavanja Dejtonskog sporazuma, Kremlj nudi nešto mnogo vrijednije: odobravanje i ignorisanje.
Svaki Dodikov put u Moskvu je ritual. To nije sastanak ravnopravnih partnera; to je audijencija kod nadređenog. Dodik se vraća sa novom dozom “očinske” podrške, obećanjima o (često nerealizovanim) kreditima i, najvažnije, s blagoslovom za nastavak destabilizacije Bosne i Hercegovine. U Banjaluci se to slavi kao velika pobjeda diplomatije, dok se u stvarnosti radi o potpisivanju novog ugovora o vazalstvu.
Ovo ulagivanje nije motivisano dubokim geopolitičkim uvidima, već krajnje prizemnim razlozima: opstankom na vlasti i izbjegavanjem odgovornosti. Dok god Putin podržava njegov secesionistički cirkus, Dodik može ignorisati pravosuđe, korupciju i ekonomske probleme koje je stvorio u entitetu.
Cinična predstava “Mali Brat”
Dodikova uloga u toj predstavi je uloga “malog, nestašnog brata” koji je voljan da izgovara sve što Putin ne želi da izgovori direktno na Zapadu. On je glasnogovornik Kremlja na Balkanu, zadužen za širenje antizapadne retorike, veličanje ruske invazije na Ukrajinu i širenje teorija zavjere o “zlim Amerikancima” i “još zlijim Britancima”.
Njegovo divljenje Putinu dostiže nivo groteske. Slike s audijencija, gdje Dodik ponizno sjedi naspram masivnog stola ili poklanja ikone sumnjivog porijekla, postale su meme – ali i tužni simbol odricanja od bilo kakvog suvereniteta. Cijena tog divljenja je očigledna: Dodik je odabrao da njegova politička sudbina i sudbina entiteta budu direktno vezane za hirove autokratskog režima, udaljavajući se sve brže od evropskog puta koji formalno proklamuje.
Kakav je krajnji cilj? Kremlju je Dodik koristan jer je jeftin alat za održavanje vječite nestabilnosti na Balkanu, što ometa širenje NATO-a i skreće pažnju Zapada. Za Dodika, krajnji cilj je imunitet – uvjerenje da mu bliskost s moćnim autokratom garantuje nedodirljivost od međunarodnih sankcija i, što je još važnije, od domaće opozicije i pravosuđa.
Mazohizam
Ovaj odnos između Banjaluke i Kremlja je priča o političkom mazohizmu. Dok Dodik tvrdi da štiti “srpske nacionalne interese”, on u stvarnosti te interese žrtvuje za sopstveni opstanak. On prodaje iluziju moći, dok se realnost ogleda u sve praznijoj kasi i sve većoj izolaciji.
Naravno, Dodik nije usamljen u svijetu u kojem autokrate traže saveznike; međutim, njegova upornost, intenzitet i javna demonstracija odanosti rijetko se viđaju. Njegov put je jasan: on je izabrao da bude ruska karta na Balkanu, bez obzira na cijenu koju će platiti građani Bosne i Hercegovine.
I dok se nastavljaju sretni susreti i razmjena blještavih, ali bezvrijednih poklona, u pozadini ostaje cinična istina: ovo nije savezništvo, već operacija preživljavanja jednog političara, pod zaštitničkom sjenom Kremlja.