Jutro je. Konobar samo što nije upalio svjetla. Šanka se drži kao zadnjeg poštenog čovjeka u ovoj državi. Kafana još miriše na jučerašnji dim i lažne nade, na promašene tikete i nikad otplaćene kredite. Ugašeni televizor u ćošku stoji kao opomena da se ovdje politika ne pije uz jutarnju kafu, nego teče žilama.

Ulazim. Nema nikoga. Osim njega. On uvijek prvi dođe. Kosa prosijeda, a oči kao dva ugašena žara. Miris duhana mu se uvukao u kožu. Sjedi za svojim stolom, kao da je dio inventara. Prije nego što sam išta uspjela reći, on se nakašlja, otpi gutljaj prve jutarnje kafe i počne:

“Vidiš ti ovo? Vrijeme. To je jedino što nam nikad ne nedostaje. Imaš vremena za sve – za čekanje u redu, za birokratiju, za svađe, za gledanje rijalitija. Jedino za življenje nemaš. A zašto? Pa, mi smo ti zemlja gdje je vrijeme postalo nacionalni interes. Nije ga dovoljno da se nešto uradi, ali ga ima i previše da se ne radi ništa. I tako mi, evo, godinama, sjedimo i čekamo da vrijeme prođe, a ono nas prođe. I to ti je, ako me pitaš, naš najveći uspjeh”.

Konobar pali cigaretu, gledajući kroz prozor. Oblaci se vuku kao neplaćeni računi.

“Svi nešto trče, žure, a nigdje ne stižu. Kažu, ‘gradimo budućnost’. A gdje je ta budućnost, majka mu stara? Jesi je vidjela? Ja jesam, u izbornim programima. Tamo je, onako, blistava, obećava med i mlijeko. Ali čim izbori prođu, nestane. Ispari kao para od jutarnje kafe. I onda opet – čekaj. A narod, budala, čeka. I mi smo, kao, nekakav narod, znaju oni to reći. S posebnom misijom. Da se nismo umorili od te misije? Ja jesam.“

Zastane, otpije još jedan gutljaj. Zatim nastavlja, glas mu postaje malo dublji s više rezignacije.

“Pazi sad ovo: mi smo ti, draga moja, postali država koja je sama sebi najveći neprijatelj. Ne trebaju nam ratovi, ne trebaju nam sankcije, ne trebaju nam ni zemljotresi. Dovoljni smo sami sebi. Mi sami sebi postavljamo prepreke, mi sami sebi kopamo jame. I onda, kad padnemo, kažemo: ‘Eto, sudbina! Nismo mi krivi’. A krivi smo, itekako. Krivi smo što smo pristali da nam je vrijeme luksuz, a preživljavanje standard.”

Konobar donosi moju kafu. Stari ne prestaje:

“I onda ti dođeš ovdje, sjedneš, popiješ kafu, i misliš: ‘Šta ću ja?’ A ja ti kažem – ništa! Ne možeš ti protiv vremena koje je postalo nacionalni interes. Ne možeš ti protiv te kolektivne halucinacije da će se nešto promijeniti a da mi ništa ne uradimo. Mi smo ti, da prostiš, kao onaj magarac koji trči za mrkvom. Mrkve nema, ali mi i dalje trčimo, jer šta ćemo drugo? Navikli. A navika je, znaš, draga moja, najgora droga“.

Pogleda me pravo u oči, prvi put otkako je počeo.

“Nego, konobar! Donesi još jednu, duplu. Valja preživjeti i ovaj dan. Jer sutra, ko zna, možda nam i kafu proglase za nacionalni interes. Pa će onda i kafa nedostajati. A onda šta ćemo? E onda počneš stvarno da haluciniraš.”

Opet zaroni u tišinu, izdišući oblak dima. Vrijeme u kafani se razvlačilo kao žvaka. A ja sam sjedila, pila kafu i shvatala da je stari možda jedini ovdje koji ne halucinira – samo vidi stvari kakve jesu.