U bosanskohercegovačkom medijskom prostoru priča o stabilnosti i evropskoj perspektivi BiH često zvuči kao refren stare, pomalo izlizane pjesme. Dok Bruxelles neumorno reciklira mantru o stabilnosti, progresu i evropskom putu, stvarni koraci na terenu često izostaju ostavljajući trag kao pokisle konfete poslije praznog govora. Analiza medijskih izvještaja jasno pokazuje da je retorika jedno, a realnost nešto sasvim drugo.

Ovih dana glavna tema koja se provlačila kroz eter bila je upravo ta: vječiti raskorak između briselskih obećanja i bosanskohercegovačke stvarnosti. Ovo nije nova priča, već hronična boljka koja traje godinama. Politički lideri u BiH često se pozivaju na evropske standarde i obećavaju reforme, dok istovremeno blokiraju ključne procese i produbljuju etničke podjele. U međuvremenu, parlamenti zasjedaju bez zakona, sjednice bez zaključaka, reforme bez datuma – i sve se to pokriva tankim slojem optimističkog diplomatskog jezika.

S druge strane, Bruxelles šalje poruke podrške, ali bez dovoljnog pritiska ili konkretnih mehanizama za provođenje obećanog. Stiče se dojam da je Bosna i Hercegovina postala poligon za vječite pregovore bez epiloga. Mediji prenose izjave diplomata i zvaničnika EU koje zvuče ohrabrujuće, ali se one ne pretvaraju u opipljive promjene na terenu. Na istim konferencijama se ponavljaju iste riječi, često i s istim akterima, a jedina promjena je broj godina koje su prošle.

Retorika o napretku i stabilnosti postala je politički kišobran pod kojim svi nalaze zaklon – i vlast, i međunarodna zajednica, i građani koji više ne znaju da li da se nadaju ili odustanu. Jer kako objasniti mladom čovjeku da se nalazi na “evropskom putu”… godinama.

Bosna i Hercegovina kao da živi u vremenskom džepu: dovoljno vremena da se sve obeća, nedovoljno da se išta uradi. Čini se da je ta filozofija dominantna i u odnosima s Bruxellesom. Obećanja se dijele kao leci, sa svakim samitom nova vizija, novi okvir, novi format dijaloga – ali kad se spuste zastave, sve ostane isto.

Građani, umorni od političke sapunice, sve češće postaju samo publika u pozorištu u kojem se nikad ne diže druga zavjesa. Oni ne traže spektakl, traže sistem. A umjesto sistema, dobijaju melodiju koju niko ne zna svirati do kraja.

Evropa svira valcer, elegantno, daleko, a Bosna i Hercegovina pleše sama. Bez muzike. Bez publike. Samo u krugu.