Svi pamtimo Disneyjeve princeze i sretne krajeve, ali pravi svijet bajki oduvijek je bio mračniji, kompleksniji i, iskreno, mnogo zanimljiviji. One trome, ilustrovane verzije “Male sirene” bez pjevajućih rakova i školjka bikinija, koje su živjele u prašnjavim kutijama, bile su samo uvod u ono što je zaboravljeno: bajke su prvobitno pisane za odrasle. Sada se, srećom, vraćaju tamo gdje i pripadaju, sa svim svojim grotesknim i sirovim ljepotama. Izdavači su se dosjetili kako da nam ih ponovo prodaju – i to uz pomoć nauke.

Bajke kao “klizava stvar”: Od folklornog naslijeđa do masovnog proizvoda

Folkloristi kažu da je bajka “klizava stvar”, jer je često zasnovana na “reformulisanom znanju narodnog iskustva oživljenog magijom”. To su bile priče koje su se prenosile usmeno, ali su ih u 17. vijeku pisci počeli bilježiti. Zanimljivo, isprva su bile namijenjene odraslima, da bi se tek kasnije, u 18. i 19. vijeku, s pojavom koncepta djetinjstva i buržoazije, bajke “preselile” u dječije sobe.

Međutim, nije se samo mijenjala publika već i sami sadržaji. Autori su često uzimali slobodu s originalnim, brutalnim usmenim predanjima, pretvarajući ih u didaktične priče koje su odgovarale moralnim vrijednostima vremena. Sjetite se samo “Modrobradog”, gdje je Perrault izabrao bespomoćnu heroinu umjesto lukave, ili “Ljepotice i Zvijeri”, koja je iz romana transformisana u slatku dječiju priču. Čak su i čuvena izdanja braće Grimm doživjela cenzuru, smanjujući “neukusnost” i umanjujući ženske glasove kako bi se prilagodila mlađoj publici.

Od propagande do visoke umjetnosti: Zašto se vraćamo mračnim bajkama?

Ove naizgled nevine priče imale su i svoju tamnu stranu. Korištene su za indoktrinaciju djece u društvene ideologije – od viktorijanskih moralnih lekcija do zloupotrebe u nacističkoj Njemačkoj, gdje su se Grimove bajke koristile u školskom kurikulumu. Slike su postale toliko moćne da su nosile značenje i bez teksta, pretvarajući likove u kulturne ikone.

Ali, posljednjih decenija svjedočimo povratku. Moderne zbirke bajki za odrasle se suprotstavljaju ovoj “sanitizaciji”. One se vraćaju najranijim štampanim verzijama, često sa ilustracijama koje namjerno ističu groteskne, pa čak i eksplicitne teme. Nema više ružičastih dvoraca i pjevajućih ptica – sada su tu prikazi koji ne bježe od brutalnosti i duboke simbolike originala.

Visoka produkcija i akademska legitimacija: Bajke kao statusni simbol

Kako prepoznati ove “nove-stare” bajke namijenjene odraslima? Vrlo jednostavno – one izgledaju i jesu skupe. Izdavači ulažu u vrhunsku produkciju: tvrde korice, ukrasne trake na hrptu, zlatnu foliju i reljefni tisak. To nisu knjige koje biste dali malom djetetu, one su namijenjene zahtjevnom oku i dubljem džepu.

Ključnu ulogu u legitimisanju ovog povratka igra nauka. Povratak objavljivanju bajki za odrasle neraskidivo je povezan s porastom akademskog proučavanja bajki. Ove knjige često sadrže dubinske analize i istorijski kontekst koje pišu eminentni stručnjaci. Naprimjer, umjetničke knjige Natalie Frank, koje prikazuju eksplicitnije aspekte Grimmovih priča, imaju uvode koje pišu priznati folkloristi poput Jacka Zipesa. To odraslima daje “dozvolu” da kupe ove knjige za sebe, smještajući ih u okvire akademskog rada, a ne dječije literature.

I dok se možda nadamo da će buduće zbirke bajki za odrasle stajati same za sebe, bez potrebe za ovim “akademskim štakama”, za sada je jasno: bajke su se vratile odraslima, u svoj svojoj punoj, nekad zastrašujućoj, ali uvijek fascinantnoj formi. Vrijeme je da istražimo one priče koje su nam skrivali.