Bio jednom jedan Mali Princ. Nije imao planetu, ali imao je državnu funkciju – i to onu bez opisa, ali s potpisom. Umjesto da gleda zalaske sunca, gledao je izvještaje – kad mu ih neko prevede. Umjesto ruže, njegov cvijet bila je budžetska stavka pod šifrom Ostali rashodi. Zalijevao ju je pažljivo, u tišini – jer šaptom raste najbrže.

Lisice nije morao pripitomljavati. Njegova lisica imala je radno vrijeme, limenu značku i titulu “savjetnik za medije”. Govorila je u njegovo ime, objašnjavala njegove misli koje ni sam nije znao da ima, i uvijek završavala rečenicu s “Mali Princ je posvećen građanima”. Građani, međutim, nisu znali čime.

Bio je nježan, mekan, nikad grub. Nije znao tablicu množenja, ali je znao sabirati benefite. Nije znao istoriju, ali je znao genealogiju. I znao je kada treba reći “neće moći”, posebno ako niste bili u rodu ni s njim, ni s njegovim blagajnikom.

Narod ga nije razumio. Nisu razumjeli njegovu tihu harizmu, niti tu uzvišenu distancu kojom je hodao po hodnicima, kao da nikad nije stao u red.

Ali ni on nije razumio narod. Zašto su stalno nezadovoljni? Pa imaju zastavu. I himnu. I kreditnu zaduženost u rastu.

Ali su se svi pravili da razumiju – i njega, i njegove “vizije” i njegovu tihu odlučnost. Zašto? Jer je dolazio iz “ugledne porodice”. Porodice čije su se zvijezde sjajile na političkom nebu već generacijama, porodice koja je imala nevidljive niti koje su povlačile konce u ovom teatru apsurda. Njegova funkcija nije bila plod kompetencije, već naslijeđa, tihi sporazum među elitama da se moć prenosi s koljena na koljeno, bez obzira na talenat.

I tako je Mali Princ ostao da čuva trezor. Ne zbog sebe, naravno. Nego zbog nas.

Da ne izgubimo ono malo što nismo ni imali.