Bila je duboka noć, tiha i opora, baš onakva kakve Sarajevo zna iskovati nakon posebno teških vijesti. Mjesec se krio iza opustjelih brda, a u vazduhu je lebdio miris spaljenih nada. Nisam znala zašto, ali noge su me same ponijele ka Spomen-parku Vraca. Mjestu gdje se prošlost prepliće s bolnom sadašnjošću, gdje su imena uklesana u kamen svjedoci vremena kada su se ideali plaćali životom.

Sjela sam na hladnu klupu, pored spomen-ploča, i zapalila cigaretu. Dim se vinuo, miješajući se s noćnom hladnoćom, kad se iz sjenke, iz dubine kamena i istorije, pojavio on.

Rade Končar.

Mrtav već decenijama, a ipak življi od većine što hodaju ovim gradom. Oči mu sjaje onim istim žarom s portreta iz udžbenika, ali sada s primjesom nevjerice i nekog gorkog humora. Sjeo je do mene, tiho, kao da se nikada nije ni pomjerio s mjesta gdje je posljednji put stajao pred streljački vod. Gledao me je, a u njegovom pogledu bila je sva težina prošlog vijeka.

– Znaš li ti da su mene strijeljali za nešto što danas zovu koalicija? – reče, glasom koji je zvučao kao eho iz dubine istorije.

– A vidi sad… svi bi vlast, ali da ne plate ništa. Ne bi ni metak primili, a kamoli ideju.

Zatim doda:

– U moje vrijeme, izdajnik je bio jasan. Nemaš dileme, vidiš ga, znaš ga. Danas, izdaja je program. U paketu. Sa beneficijama.

Pomislila sam na one “mlade nade” što hodaju po skupštinskim hodnicima u odijelima prevelikim za savjest, a premalim za odgovornost. One što uče retoriku, ali ne i istoriju. Što misle da je ideologija stvar marketinga, a principi – stvar dnevnice.

Rade me pogleda još jednom, pa reče:

– Vi biste revoluciju, ali da se ne oznojite. A mi smo ginuli, ne da bismo bili heroji, nego da bismo bili ljudi.

– I šta ti radiš s tim portalom, upita s onom mudrom znatiželjom.

– Ma ništa, Rade. Samo pišemo ono što svi govore kad popiju. Ono što se šapuće iza zatvorenih vrata, a niko ne smije reći javno. I seciramo apsurde, odgovorim.

On klimne, a u tom klimanju bila je sva gorčina vječnog posmatrača.

– Ako preživiš dvije godine, možda te pozovu i u ministarstvo. Da im pišeš govore. Ili ih, ne daj Bože, savjetuješ kako da se ne kradu. Mada, sumnjam da će to tražiti.

Ugasila sam cigaretu na starom kamenu, a pepeo je pao tačno na jedno od uklesanih imena. Nisam ga prepoznala – možda jer nismo više učeni da pamtimo one koji su stvarno dali nešto. Danas slavimo one koji uzmu sve.

U daljini, začuo se lavež pasa. Ili možda odzvanjanje savjesti koje su pokopali u betonskim temeljima novih zgrada.

Zažmirila sam na trenutak. Kad sam otvorila oči, Rade je nestao. Ostala je samo tišina, gusta i teška kao smog iznad grada.

I poruka koja me pekla više od nikotina:

– “Vi biste slobodu, ali bez borbe. Mi smo birali smrt da biste vi birali bolje. A vi – birate iste”.

U zemlji gdje:

– svaka koalicija ima cijenu, ali ne i princip,

– patriotizam služi kao paravan za džepove,

– a prošlost se prodaje kao roba na pijaci…

…heroji se vraćaju iz groba da nam kažu istinu.

Rade Končar je najpreciznija stvar koju imamo. I zato ga ne želimo čuti.

Jer njegova istina zahtijeva previsoku cijenu – onu koju današnji političari ne bi platili ni za cijeli budžet.