Bosna i Hercegovina danas stoji u zoni između političke funkcionalnosti i diplomatskog folklora. Formalno je država, suverena i cjelovita. Neformalno — trojna simulacija vladavine, gdje svaki nivo vlasti objašnjava svoju neefikasnost višim nivoom haosa.

I dok unutrašnja dinamika truli pod težinom neodgovornosti, korupcije i etničkog trgovanja, BiH postaje vanjskopolitički alat — simbolički materijal za upotrebu u govorima o ljudskim pravima, evropskoj budućnosti i stabilnosti regije.

Ali ta stabilnost je marketinški proizvod.

U stvarnosti, BiH je:

depolitizirana iznutra, jer građani više ne vjeruju da izbori bilo šta mijenjaju,

eksploatisana spolja, jer Zapad koristi BiH kao dokaz “angažmana na Balkanu”,

etnički ucijenjena, jer svaki pokušaj reforme počinje pitanjem: “A šta Srbi/Hrvati/Bošnjaci kažu na to?”

U takvom kontekstu, “vladavina prava” je postala izvozni brend.

Političke elite istovremeno:

ruše pravosuđe doma,

brane ga u Bruxellesu.

Nude “reforme” koje su proceduralne, ali ne i suštinske. Evropska unija to zna. Ali šuti.

Jer BiH kao nestabilna, ali pod kontrolom, bolje izgleda na papiru nego BiH kao samostalna, nepredvidiva, politički emancipovana zemlja.

Zato se i danas, skoro tri decenije nakon rata, najvažnija pitanja postavljaju kroz prizmu Dejtonskog ustava, ne stvarnog života.

BiH nije zamrznuti konflikt.

BiH je odmrznuti mehanizam kontrole — kako iznutra, tako i spolja.

I to nije stabilnost. To je sofisticirana stagnacija.