Bijaše jednom, u zemlji dalekoj tek toliko da se stigne gradskim prevozom, jedan pošten čovjek po imenu Jasmin. Jasmin nije bio princ niti vitez, već običan administrator. Živio je u maloj kući s velikim kreditom i radio je u Zlatnoj kancelariji. Zvali su je Zlatna kancelarija ne zato što je bila od zlata, već zato što je, nekada davno, obećavala zlatne kule i gradove svima koji joj služe.

Svaki dan, Jasmin bi sjedao pred svoj čarobni ekran, koji je svjetlucao obećanjima i prijetnjama. Njegov zadatak bio je jednostavan: ukrotiti Zmaja Rokova. Taj zmaj nije imao ljuske ni krila, ali je disao vatru emailova, grmio notifikacijama i svako jutro donosio nove hrpe dokumenata koje je trebalo “riješiti do jučer”. Njegova omiljena hrana bili su snovi o slobodnom vremenu i kafa koja se ohladila.

Jasmin se trudio. Mačem od tastature borio se protiv zmajevih napada, štitom od “reply all” poruka branio je svoj integritet. Sanjao je dan kad će Zmaj Rokova biti pobijeđen, a on, Jasmin, živjeti sretno do kraja radnog vijeka, sa svim potpisanim papirima i praznim inboxom.

Ali što je više Jasmin mahao tastaturom, to je Zmaj Rokova postajao veći, proždrljiviji. Što je više emailova slao, to se više novih pojavljivalo. Što je više rokova ispunjavao, to su novi, hitniji, dolazili iz njegovih sedam glava – šefa, klijenata, kolega, familije, banke, mobilnog operatera i unutrašnjeg glasa koji je stalno ponavljao “moraš još ovo, moraš još ono”.

Jednog petka, pred kraj radnog vremena, kada je Zmaj Rokova disao najjače, a Jasmin se osjećao kao pepeo, u Zlatnu kancelariju uđe stari, sijedi čistač. Dok je brisao prašinu s Jasminovog stola, spazi Jasminov umorni pogled.

“Eh, sine moj”, reče starac, “Zmaja Rokova nikad nećeš pobijediti mačem”.

Jasmin, iznenađen, pogleda ga. “Nego kako, dedo?”

Starac se nasmiješi, starački, mudro. “Zmaja Rokova, dijete, ne treba pobijediti. Njega treba nahraniti taman toliko da te ne pojede, a onda mu okrenuti leđa. Jer, vidiš, Zmaj Rokova živi od tvoje želje da ga pobijediš. Što se više trudiš, to više gladni.”

Jasmin je razmišljao. Zar je moguće? Zar cijeli život juri Zmaja, umjesto da ga pusti da spava?

Tog petka, Jasmin je ostavio nekoliko emailova neodgovorenih. Nije se javio na sve pozive. Nije ni pokušao da “riješi do jučer” ono što je tek jutros dobio. I gle čuda – svijet se nije srušio. Zmaj Rokova je gunđao, možda malo jače nego obično, ali nije pojeo ni njega, ni Zlatnu kancelariju.

I tako, Jasmin je nastavio živjeti. Nije postao vitez, niti je pobijedio Zmaja. Ali je naučio da ga hrani taman toliko da preživi, a ostatak vremena da se sjeti da ima i drugih priča osim borbe. I shvatio je da ponekad, najveća pobjeda je kad shvatiš da ne moraš da se boriš baš svaki put. Pogotovo ne protiv zmaja kojeg si sam nahranio.

A Zlatna kancelarija? I dalje stoji. I zmaj diše. Ali Jasmin povremeno ugasi čarobni ekran i ode na kafu, znajući da se kafa ne smije hladiti.