Jesen u Zürichu. Gusta magla se spustila na jezero, a ja sam sjedila okružena mirisom kafe i starog drveta jedne zabačene kafane – Café Schweizerhof, nedaleko od Grossmünstera. Satovi su u njoj otkucavali ritam nekog davnog, zaboravljenog vremena, gdje se činilo da je svaki minut širi, dublji i ispunjeniji nego vani, a ja sam, umjesto da prelistavam vijesti, tonula u misli o Balkanu, o toj vječitoj raskrsnici gdje se istorija i sadašnjost prepliću u gordijev čvor.

A onda sam ga ugledala. Sjedio je za stolom kraj prozora, s licem duboko urezanim, ali s pogledom koji je pronicljivo plesao po mokrim ulicama. Njegova brada, pomalo čupava, i strogi, a opet blagi pogled, bili su nepogrešivi. Gottfried Keller. Iz njegovog kaputa, zgužvanog od nekih davnih putovanja, izbijala je aura pomnog posmatrača ljudskih duša. Pisac, poet, onaj koji je znao dušu čovjeka i težinu stvarnosti. Srce mi je zastalo. Da li je to jesenja fatamorgana ili se prošlost, zaista, provlači kroz ciriške aleje?

Oklijevala sam, ali nešto me vuklo. Prazna stolica do njega, skoro kao poziv. Sjela sam, a on me pogledao onom mudrom tišinom koja se čini glasnijom od hiljadu riječi. Skupila sam hrabrost.

“Gospodine Keller”, rekoh, glasom tišim nego što sam namjeravala. “Dok vas tako gledam, ne mogu a da ne pomislim… na Bosnu. Na njene ljude, njene borbe, tu vječitu težinu prošlosti koja ih prati kao sjena. Šta biste Vi rekli, s Vašim razumijevanjem ljudske prirode i stvarnosti, o toj zemlji gdje se čini da je sudbina vječno prisutna?”

Blago se nasmiješio, vazduh se ispunio mirisom duhana i mudrosti. Činilo mi se da je i vrijeme zastalo. Njegov glas, dubok i rezonantan kao zvuk starih orgulja, ispunio je maleni prostor, a ja sam osjetila kako svaka riječ ima težinu iskustva jednog vijeka.

“Ah, Bosna”, započeo je tiho, a u glasu mu se osjećala neka davna tuga, “zemlja gdje se čini da se sudbina ne nosi, već vuče za sobom, zar ne?” Zastao je, pogledavajući van. “Ali, sretan je onaj koji nosi svoju sudbinu, umjesto da je vuče za sobom.”

Naslonio se nazad, razmišljajući. “Vidite, dijete drago, život je poput vožnje biciklom. Da biste održali ravnotežu, morate se kretati. Ne stajati. A Bosna, čini se, često stoji na raskrsnici, ne znajući da li da krene naprijed ili da se vrati u uspomene. I tamo, dijete drago, leži tihi krik, jer najteže je nositi se s istinom o onome što si mogao biti, a nisi smio. A uspomene su, iako poetske, ponekad teže od kamena. Previše se oslanjaju na ono što je bilo, a premalo na ono što će biti. I tada, istina, koliko god bila poetska, može biti bolna.”

Zatim je nastavio, kao da govori sebi: “Čovjek je, znate, često sam sebi najveći neprijatelj. Teži ka nečemu što misli da je savršeno, umjesto da prihvati i voli ono što je stvarno. U toj potrazi za savršenstvom, često se izgubi i sam smisao. Život nije uvijek lak, ali je pošteniji nego što to misle oni koji ga proklinju.”

U njegovim očima vidjela se rezignacija, ali i duboka humanost. “Ponekad, da bi se pokrenuli, potrebna je iskrena spoznaja. Samospoznaja. Poezija je istina. I zato je jedino ona sposobna da učini ljude boljima. Možda Bosni treba više takve poezije, koja će im pokazati istinu, ma kako teška bila, i dati snagu za korak naprijed, a ne nazad.”

U tom trenutku, konobarica je donijela moj espresso, prekidajući nit. Podigla sam pogled, ali Gottfrieda Kellera više nije bilo. Samo prazna stolica, miris stare kafe i težina njegovih riječi koje su odzvanjale u vazduhu. Nije to bio samo susret s duhom prošlosti već i s istinom o vječnoj borbi čovjeka sa sobom i svojom sudbinom. U tišini prazne stolice, shvatila sam da su te davne riječi sada glasnije nego ikad, odzvanjajući mojim srcem, tamo negdje, u dalekoj Bosni, gdje se sudbina još vuče umjesto da se nosi.

Disclaimer: Svaka sličnost s duhovima slavnih pisaca je slučajna. Ili nije.