Dok Sarajevo klija novogradnjom kao nikada prije, takmičeći se samo sa sobom u kvadratima i fasadama, jedna se istina nameće brutalnom konstantnošću, poput nevidljivog zida: grad raste, ali ne za sve svoje ljude. U ovoj utrci za modernizacijom i profitom, zaboravlja se na najtemeljnije – na inkluziju, na ljudsko dostojanstvo, na Ustavom zagarantovano pravo na kretanje i učešće.

Svaka nova zgrada koja niče bez pristupa za osobe s invaliditetom nije tek arhitektonska greška – to je moralni poraz ovog društva, čin sistematske diskriminacije u kamenu i betonu. Svaka nova ulica bez adekvatne rampe, svaki kvart bez ijednog pristupačnog parking mjesta, svaki trotoar okupiran automobilima umjesto pješacima, svaka “vizija grada” u kojoj se ne vidi niko ko ne hoda “savršenim hodom” – sve su to znaci da ne živimo inkluziju, nego ciničnu imitaciju života. Zaboravljamo da grad nije samo zbir građevina već i mreža odnosa i mogućnosti za sve koji u njemu žive.

Investitori planiraju kvadrate. A kvadrat je skuplji bez ljudi.

U Sarajevu se danas grade “elitna naselja” u kojima čak ni dizalo nije garancija dostupnosti za sve. Jer, ako nemate automobil – ili još gore, ako ga ne možete ni voziti – ništa od obećane slobode kretanja ne postoji. U tim novim kvartovima, trotoari su postali tek modni ukras, a ne funkcionalan prostor namijenjen pješacima. Automobili preplavljuju svaki pedalj javne površine, efektivno privatizirajući ono što pripada svima i pretvarajući pješačke prolaze u improvizovane poligone za preživljavanje. Za osobu u kolicima, s djetetom u kolicima, ili onoga sa štakama – to je naprosto nemoguće, često i opasno putovanje koje vodi u izolaciju. Javni prevoz, kulturne institucije, pa čak i osnovne zdravstvene ustanove, ostaju nedostižne tvrđave za one koje sistem ne “vidi”.

Grad koji nema rampu – ima zid.

Nema boljeg simbola nebrige, sistemske ignorancije i nedostatka strateške vizije od Sarajeva koje “napreduje” na papiru i u medijskim izvještajima, a u stvarnosti gradi barijere umjesto mostova. Ovaj zid nije samo fizički; on je i mentalni, jer održava predrasudu da su određene grupe građana manje vrijedne, manje važne, i da njihove potrebe nisu prioritet.

I ne govorimo samo o osobama s invaliditetom. Govorimo o starim ljudima čija pokretljivost opada, o bolesnima, roditeljima s malom djecom u kolicima, hroničnim pacijentima, prolaznicima s privremenim povredama. Svima njima je uskraćeno osnovno pravo na učešće u životu grada. Grad koji nema infrastrukturu za njih – nije grad za nikoga. Takav grad gubi ne samo humanost već i ekonomski potencijal, talente i vitalnost koju nose svi njegovi građani.

Antiportal nastavlja ukazivati na mjesta gdje arhitektura postaje diskriminacija, a urbanizam – nepravda. U BiH se, kao i uvijek, ne računa čovjek. A posebno ne onaj koji ne može da preskoči automobil parkiran preko cijelog trotoara.