U davno, davno vrijeme, ili možda ne tako davno, postojala je jedna Kraljevina. Zvali su je Bosna, a bila je to zemlja prelijepih planina, bistrih rijeka i ljudi srca otvorenih kao kapije Sarajeva. Međutim, ova Kraljevina je imala jednu posebnost, po kojoj je bila poznata nadaleko – bila je to Zadužena Kraljevina.
Njena zaduženost nije bila obična. Nije dugovala samo zlatnike susjednim kraljevstvima već i obećanja, planove i, što je najgore, vrijeme. Svako jutro, kad bi Sunce obasjalo Kraljevinu, dug bi bio malo veći, čak i ako niko ništa nije radio. Čarobno, rekli bi neki. Tužno, rekli bi drugi.
Kraljevinom su vladali Mudri Savjetnici, svaki sa svojom mudrom stolicom i još mudrijim pečatom. Kad god bi se pojavio neki problem, recimo, put bi se sam od sebe raspao, ili bi rijeka promijenila tok pa poplavila tri sela, Mudri Savjetnici bi sazvali Veliko Vijeće Bez Odlučivanja. Sjedili bi danima, ispijali gorku kafu i pisali duge, preduge papire, pune nepoznatih riječi. Nakon mnogo razgovora, došli bi do zaključka: “Problem je složen. Potrebno je još Velikih Vijeća i nekoliko Radnih Grupa za Duboku Analizu”. I tako bi dug rastao.
Narod je bio vrijedan, pa je radio od jutra do mraka. Ali sve što bi zaradio, nekako bi nestajalo u prostranim džepovima duga. Kad bi pitali Mudre Savjetnike zašto se to dešava, oni bi odgovorili: “To je zbog Velikih Prošlosti i još Većih Budućnosti. Ne razumijete vi to”.
Mnogi mladi, bistri i sposobni, vidjevši da se dug ne smanjuje, već da se samo gomilaju Radne Grupe, počeli su napuštati Kraljevinu. Odlazili bi u daleka kraljevstva, gdje su putevi bili ravni, a rijeke nisu mijenjale tok bez najave. Kraljevina bi im mahala na ispraćaju, a Mudri Savjetnici bi govorili: “Neka idu. Ima nas dovoljno. I manje će biti gužve na Velikim Vijećima”.
Jednog dana, došla je do Zadužene Kraljevine jedna dobrodušna Vještica. Htjela je da pomogne. “Imam čarobni štapić”, reče, “koji može da riješi sve vaše probleme!” Mudri Savjetnici su se zgledali. “A šta taj štapić radi”, pitali su. Vještica objasni: “Čini da su svi putevi ravni, da rijeke ne poplavljuju i da dugovi nestanu!”
Mudri Savjetnici su se nasmijali. “Gluposti!”, uzviknuo je najstariji. “Kako to misliš, dugovi da nestanu? Pa od čega ćemo onda živjeti? Ko će nam davati zajmove? I šta ćemo raditi na Velikim Vijećima ako nema problema?”
Vještica, zbunjena, pitala je: “Pa kako onda želite da riješite dugove?”. Mudri Savjetnici se opet zgledaše i uglas odgovoriše: “Tako što ćemo uzeti još zajmova, naravno! I organizovati još više Velikih Vijeća o tome kako da ne uzimamo zajmove, ali da ipak uzmemo zajmove za rješavanje zajmova!”.
Vještica je odmahnula glavom i otišla shvativši da su u Zaduženoj Kraljevini neki problemi jednostavno previše “složeni” da bi ih riješila i najmoćnija magija.
I tako je Zadužena Kraljevina Bosna nastavila da živi. Ljudi bi se i dalje smijali, plakali, slavili pobjede svojih sportista i jedni drugima govorili: “Ma, biće bolje. Samo da prođe još jedno Veliko Vijeće”. A dug je i dalje rastao, tiho i neprimjetno, kao najstariji, najmudriji, i najodaniji stanovnik te čudne i prelijepe zemlje.
