Nekada davno, u zemlji gdje su tenderi rasli na drveću, a funkcije se nasljeđivale kao porodično srebro, pojavio se jedan čudan političar. Ne zato što je govorio istinu – nego zato što je jednom rekao: “Dosta je krađe”.
Narod se u prvi mah nasmijao. Mislili su da je to neka nova kampanja, kao ono kad obećaju 100.000 radnih mjesta i besplatne karte za Eiffelov toranj. Ali on je stvarno krenuo da ukida korupciju.
Za početak, ukinuo je funkciju savjetnik za ništa. Zatim je otvorio ladice ministarstava i iz njih su izletjeli računi za službene večere od 7.000 KM, računi za hotele u Dubaiju i jedna uveliko zaboravljena strategija o borbi protiv strategija.
Političar ih je sve bacio u reciklažu. Zamislite, reciklažu!
Uveo je pravilo: ko primi mito, dobija posao u javnom preduzeću… kao čistač toaleta. U smjenama. Bez toplog obroka.
A da bi dodatno obeshrabrio korupciju, ukinuo je VIP lože, vozače za poslanike i službene Audije. Zakonodavci su morali koristiti javni prevoz. Jedan ministar je nestao između Ilidže i Baščaršije – nikad ga više nisu našli.
Tužilaštva su se probudila. Sudovi su se posramili. Jedan sudija je čak rekao: “Izgleda da moram stvarno da pročitam predmet”.
Narod je počeo da se ponaša čudno: prijavljivali su nepravilnosti, birali poštene ljude i, što je najstrašnije, više nisu prodavali glas za 50 KM i litar ulja.
Evropska unija je prvo poslala upozorenje, jer nisu mogli vjerovati šta se dešava.
“Ovo nije u skladu sa standardima Zapadnog Balkana”, rekli su. A onda su političara pozvali u Bruxelles. Da im objasni kako je to moguće.
On im je odgovorio:
“Samo sam prestao lagati”.
I… tu bajka prestaje. Jer kako znamo da je bajka?
Zato što se završava rečenicom:
“I niko ga više nikada nije vidio”.
Upozorenje: Bajka sadrži elemente fantazije koji mogu uznemiriti realiste.