Postoje rane koje, iako decenije prolaze, ne zarastaju. Posebno su duboke one koje su nastale u mraku ratnih sukoba, kada je ljudski život bio bezvrijedan, a pravda daleka. Jedno od takvih mjesta, sa bolnom pričom koja mora biti ispričana i zapamćena, jeste Bugojno. Grad u kojem su se, usred rata protiv Bosne i Hercegovine, isprepleli sukobi, patnja i zločini, ostavljajući iza sebe stotine žrtava i trajno breme za generacije koje dolaze. Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) kontinuirano podsjeća javnost na ove tragične događaje, naglašavajući neophodnost suočavanja s istinom, potrage za nestalima i insistiranja na pravdi za sve žrtve.
Kako bismo bolje razumjeli dubinu tih rana i razmjere stradanja koje se desilo u Bugojnu u julu 1993. godine i mjesecima koji su uslijedili, podsjetimo na činjenice i svedočenja koja UDIK skuplja i objavljuje:
UDIK podsjeća javnost na ratne zločine koji su počinjeni u vrijeme oružanog sukoba između Hrvatskog vijeća obrane i Armije Republike Bosne i Hercegovine u Bugojnu tokom rata protiv Bosne i Hercegovine. U julu 1993. godine i u narednim mjesecima počinjeni su brojni zločini nad bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom, a stradao je i određen broj osoba srpske etničke pripadnosti.
Prema podacima Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine, na području Bugojna izvršeno je oko pedeset ekshumacija. Uglavnom u periodu od 1996. do 2000. godine. Najmlađa osoba koja je nestala na ovom području je devetnaestogodišnji Jozo Lučić, dok je najstarija žrtva Sekula Nikšić koji je u trenutku ubistva imao osamdeset i sedam godina.
Nezakonita zatvaranja, tjeranja na prisilni rad, mučenja i ubijanja Hrvata Bugojna odvijala su se na više lokacija, a neka od njih su garaža privatne kuće u naselju Donjići, Marksistički centar – Kloster časnih sestara, Osnovna škola “Vojin Paleksić”, logor Stadion NK Iskra, prostorije BH banke.
Za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika Sud Bosne i Hercegovine je 2012. osudio vojnog policajca 307. motorizovane brigade Armije RBiH Aliju Osmića na tri godine zatvora. Nakon razmatranja i prihvatanja sporazuma o priznanju krivice Osman Šego i Enes Handžić su oglašeni krivim za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Šego je tako osuđen na pet, a Handžić na osam godina zatvora.
Od 2008. do 2014. godine vođen je proces pred Državnim sudom protiv Nisveta Gasala, Senada Dautovića i Musajba Kukavice. U konačnici, sSud ih je oglasio krivim za krivično djelo ratni zločin protiv zarobljenika i osudio Gasala i Kukavicu na kaznu zatvora od po četiri godine, a Dautovića na sedam godina. U novembru 2015. godine, Sud Bosne i Hercegovine je potvrdio optužnicu protiv Mehmeda Sadikovića, upravnika logora Stadion NK Iskra, u kojoj se navodi da je pomagao u pripremanju i činjenju krivičnih djela prema zatvorenicima i ratnim zarobljenicima hrvatske nacionalnosti. Postupak je obustavljen 2020. zbog smrti optuženog.
Među zločinima počinjenim nad bošnjačkim stanovništvom ističe se pokolj 45 civila iz naselja Vrbanja, Crniče i Vrpeč. Jedini osuđen za zločin nad Bošnjacima Bugojna je Slavko Šakić, pripadnik Jedinice za posebne namjene Garavi HVO. Šakić je “učestvovao u ubistvu, te učestvovao i pomagao u pripremanju i učinjenju kaznenih djela nečovječno postupajući prema zatočenicima bošnjačke narodnosti učestvujući u njihovom neosnovanom lišenju slobode, zatočenju u motelu Akvarijum, i držanju u nehumanim uvjetima, te mučenju u više navrata i prisiljavanju na obavljanje prinudnih radova”. Nakon postizanja sporazuma o priznanju krivice, Sud BiH ga je osudio 2008. na osam godina i šest mjeseci.
Pred Državnim sudom je u toku postupak protiv nekadašnjeg predsjednika Ratnog predsjedništva Bugojna Dževada Mlaće i komandanta Operativne grupe Zapad Armije RBiH Selme Cikotića. Mlaćo je optužen da je naredio ubistva hrvatskih zarobljenika dok Cikotića optužnica tereti za nesprečavanje činjenja krivičnih djela od podređenih pripadnika Vojne policije 307. brigade.
Iako su prošle više od tri decenije, svi ubijeni nisu pronađeni i dostojanstveno ukopani. Mnoge porodice i dalje čekaju na pravdu s obzirom na to da svi počinioci nisu procesuirani. To uveliko otežava proces pomirenja i suočavanja s ratnim strahotama devedesetih.
UDIK je pomenute predmete Suda BiH objavio u tri publikacije. Naša misija dokumentovanja ratnih zločina ima za cilj da sačuva sjećanje na sve nedužne ratne žrtve. Činjenice koje objavljujemo unutar publikacija daju nadu da ćemo iz njih naučiti lekcije i da se monstruoznosti devedesetih više neće ponoviti.
U povodu godišnjice sjećamo se svih ratnih žrtava Bugojna.
