Kada ti oduzmu mandat, kada ti CIKBiH zalupi vrata, kada sudski pozivi stižu brže nego narudžbe s Korpe, a tvoje ime zvuči kao lozinka iz prošlog režima, šta ti drugo preostaje nego da organizuješ referendum. O samom sebi. O ostanku. Na funkciji, u zgradi, u istoriji, u mitu. Jer kad si Milorad Dodik, pravila ne važe. Postoje samo on i njegova repriza.

Kada je rekao da će raspisati referendum o ostanku na funkciji, mnogi su pomislili da je to još jedan gaf, još jedno slijeganje ramena u kafani gdje se priča više nego što se pije. Ali ne, Mile je bio ozbiljan – kao kad upali kameru i kaže da ne priznaje državu, ali priznaje budžet.

Sad imamo istorijski trenutak: čovjek koji vodi entitet kao da je reality show, raspisuje referendum da pita narod da li da ostane – uprkos tome što ga je Centralna izborna komisija BiH izbacila iz kuće. Samo što ovo nije Veliki, nego Mali brat s velikim egom.

Referendum, taj drevni demokratski alat koji je u ostatku svijeta rezervisan za odluke o nezavisnosti, braku ili marihuani, u Republici Srpskoj dobija novu funkciju: lični horoskop za Milorada Dodika. Ako narod kaže da ostaje – ostaje. Ako narod kaže da ide – i dalje ostaje. Jer, zaboga, ko je narod da njemu kaže da ide?

U međuvremenu, međunarodna zajednica reaguje uobičajeno – kao modem iz 1996. Prvo škripi, zatim se čuje zvuk biranja, pa padne konekcija.

Opozicija u RS-u? Rijetko viđena sinhronizacija pasivnosti i zbunjenosti: neki čekaju instrukcije iz Bruxellesa, drugi od proročice iz Kozarske Dubice. A treći (PDP) umjesto da mu barem isključe mikrofon, staju uz njega. Protiv vanrednih izbora, podržavajući tako njegov narativ. Ukratko, opozicija koja bi trebala biti korektiv postaje dekor – Mile vodi, oni prate.

A građani? Građani su u fazi: “Ako ćemo već glasati, može li uz to ići bar nešto konkretno – niži računi za struju, džaba plastične kese ili da nam asfaltira rupu ispred zgrade?”. Ili: Hoće li uz glasački listić dobiti i sendvič, ili je i to otišlo u inflaciju?

Jer u zemlji gdje presude traju koliko i pažnja korisnika TikToka, referendum nije ništa drugo nego reality epizoda s predsjednikom koji odbija da bude izbačen. Jedino što je sigurno jeste da bi referendumska mjesta izgledala kao roštiljade: vruće, masno i besmisleno. A na tim roštiljadama naša budućnost se peče na ringlišpilu od beznađa. Dim ćevapa miješa se s mirisom jeftinog piva, a zveckanje flaša nadjačava glasove na televizoru s kojeg se prenosi neka nova laž. Narod, s ljepljivim rukama i pogledima praznim kao boca piva, stoji u redu ne pitajući za koga glasa, već ima li još jedna porcija. A na kartonskom stolu, pored masnih novčanica i kutije cigara, stoji glasački listić – isto tako masan i besmislen. I niko ne čita šta piše, jer svi već znaju da se ovdje ne glasa za opciju, nego za nastavak ludila.

Ali nemojmo se zavaravati – ovaj referendum nije ni o Miletu, ni o narodu. Nije ni o mandatu, Ustavu, niti o CIK-u. Ovo je – habitus. Ne, ne onaj iz udžbenika sociologije Bourdieua, nego onaj iz kafanske enciklopedije političke prefriganosti. Referendum je ovdje forma, a forma je kod nas važnija od sadržaja otkad se biračkim spiskovima dodaju i mrtvi, a rezultati glasanja dolaze brže od rate kredita.

To je naš balkanski ritual, demokratski fetiš za jednokratnu upotrebu – kad god zapne, kad god institucije kažu jedno, mi pitamo narod da potvrdi ono što je vođa već odlučio. Jer, Bože moj, zar iko vjeruje u institucije kad imamo vođe? Referendum je, u ovom kontekstu, isto što i selfi – politički autoportret za unutrašnju upotrebu.

A sad, u novom nastavku sapunice, Mile na RTRS-u najavljuje seriju referenduma. Kao da je shvatio da jedan nije dovoljan za rejting – sad ide binge-watching demokratije: epizoda o Ustavnom sudu, epizoda o NATO-u, epizoda o svakome ko mu se ne sviđa. Politički Netflix – bez opcije skip intro.

Jer ako može Venecuela, može i Banjaluka. Ako mogu da se referendumski igraju Lukašenko, Erdogan, Orban i Maduro, što ne bi mogao i naš Mile? Referendum postaje dio političkog identiteta: nije važno šta narod misli, važno je da je narod nešto rekao, a još važnije – da se to može tumačiti kako Mile hoće.

A kad se referendum jednom primi, postaje običaj. Pa tako svaki put kad neko spomene sud, međunarodnu zajednicu ili zakon – Mile podigne obrve i kaže: “Šta kažu moji?”. I zovne narod. Naravno, na svoj način: bez kontrola, bez međunarodnih posmatrača, uz sendvič i glasački listić.

U tom duhu, ovaj referendum nije ništa drugo nego Dodikov politički test trudnoće – traži potvrdu da je i dalje plodan lider, da još ima u narodu ono što se zove “legitimitet”, makar bio kućne izrade.

Jer kad glasanje prestane biti izbor, a postane alibi – onda više ne govori narod, nego samo eho vođe. I dok se svijet bavi vještačkom inteligencijom, mi živimo pod stvarnom – ali ne svojom. Ona se ne razvija, ne evoluira, samo referenduje. I svake godine je sve pametnija – u prevari, manipulaciji i opstanku. Zato, dok se negdje drugdje bira budućnost, kod nas se svakih nekoliko mjeseci glasa za prošlost.

Možda će Dodik ostati. Možda neće. Možda referendum bude. Možda ne. Ali jedno je sigurno: mi ćemo i dalje biti taoci njegove telenovele. Samo što je repriza uvijek gora od originala.

Upozorenje: Tekst koji ste upravo pročitali sadrži visok nivo ironije i satire. Čitanje na vlastitu odgovornost.