Jesen se uvukla u grad tiho, kao mamurluk u nedjeljno jutro. Nebo je bilo nisko, zbijeno nad krovovima, a vjetar je nosio miris mokrog lišća i izgubljenih planova. Unutra, stari radijator pucketa kao da se i sam bori da preživi sezonu, a stolnjaci su natopljeni mirisom kafe, gorčinom vina i rečenicama koje niko više ne pamti od početka do kraja.

Dim lebdi nad šankom u slojevima – najniži je od jeftinih cigareta, srednji od skupih, a onaj najviši, što se drži za luster, od godina i godina neizgovorenog. Tu, na stolici pored prozora, sjedi Sale Izgubljeni. Njegova brada liči na arhiv pogrešnih odluka – gusta, raščupana, puna priča koje niko ne traži da čuje, a koje se same otimaju.

Kaže da je izgubio sve: ženu, dijete, košulju, smisao… i da mu je jedina stalna adresa ova stolica. Naravno, nije je prijavio u opštini, ali konobar zna kad ga nema, pa zabilježi “službeni izostanak”. Rakiju pije polako, kao da joj broji korake do želuca.

“Znaš”, kaže mi, a glas mu je hrapav, kao da ga je brusio vjetar, “kad te vrijeme pregazi, to ti je isto kao da si zaboravio disati… ne pamtiš ni vazduh koji te je nekad nosio. Život ti je, jarane, uvijek na tacni, samo što ponekad tacna dođe prazna”.

Zatim otpuhne dim, pa doda: “Ljudi misle da se vrijeme mjeri satovima. Ne. Vrijeme se mjeri onim što si izgubio i što te više ne traži”.

Njegov pogled luta od flaše do prozora, a kad govori o danima kad je mislio da se život može popraviti ključem i s malo dobre volje, u očima mu zasvijetli cijeli grad… ali samo na trenutak, kao svjetlo autobusa što prođe, pa ostavi mrak još gušći.

Džuboks u uglu svira pjesmu koja miriše na stari vinil i tuđe ljubavne poruke, a zvuk se miješa s mirisom loze, hladnog dima i friško opranih čaša koje nikad neće biti do kraja čiste.

U ovoj kafani ne ispravljamo priče, samo ih slažemo u fioku sjećanja, zajedno s neplaćenim računima, pohabanim kartama i džepnim upaljačima koji ne rade. Iako se zvijezde probijaju kroz prljavo staklo, ovdje nema želja. Samo polupuni stolovi, poluprazne čaše i nekoliko ljudi koji još vjeruju da razgovor može spasiti veče.

Sale me pogleda i kaže:

“Ako kafana zna tvoj broj cipela, ne moraš se više pretvarati da si slobodan. I zapamti, najteže je ostati čovjek kad ti život ponudi da budeš bilo šta drugo”.

Onda se nasmije, onako… kao čovjek koji zna da sutra dolazi opet. A ja znam da će i ova priča sutra mirisati isto – na lozu, dim i odustajanje, ali s utjehom da je neko i tu priču, makar za jedno veče, uspio ispričati.

Napomena: Ovo je zapis duše jedne noći, nikad izgovorenih riječi, a vječno prisutnih.