“Noć, koja noć, moja nije… daljina se čežnjama smije…”

Gabi Novak danas je prešla na drugi kraj pjesme. Tamo gdje note ne prestaju i gdje je čeka muzika koja ne umire. Nije to kraj, već dugo očekivani početak: tamo je čekaju dva muškarca njenog života, suprug Arsen i sin Matija, koji joj je, prerano, uzeo srce prije samo dva mjeseca. Sklupčala se u njihovu tišinu, tamo gdje dim cigarete i zvuk klavira mirišu na prošla desetljeća.

Rođena u Berlinu, odrasla u Zagrebu, Gabi je svojom pojavom i glasom bila ono što se ne uči, nego nosi u sebi. Nije bila samo prva dama hrvatske šansone već vrijeme, era, toplina u zimskim večerima, miris kafe nedjeljom ujutro, osmijeh koji ne gubi ljepotu ni kad život nije mekan. Bila je hrabra žena, birala je pjesme kao što drugi biraju ljubavi — pažljivo, odano, zauvijek.

Njene pjesme nisu bile samo note i riječi. Bile su razgovor sa samim sobom, pismo koje nikad ne pošalješ, pogled kroz prozor u kasno poslijepodne kad se nebo prelijeva u boje za koje nemaš ime. Znala je otpjevati i radost i najdublju bol, a da obje ostave isti trag u srcu – onaj koji te tjera da zastaneš i udahneš malo sporije.

Preminula je 11. avgusta 2025. u Zagrebu, u 89. godini, nakon života koji je hodao između nota, ljubavi i boli. Otišla je tiho, kako to rade najveći. Ali ostaje u šumovima, u vinilnim pločama koje pucketaju kad ih staviš na gramofon, u svakom glasu koji se usudi biti nježan i snažan u isto vrijeme.

I možda se sad, negdje gore, opet čuje onaj poznati dijalog između nje i Arsena – on piše, ona pjeva, a Matija dodaje tonove. A nama ostaje da ih poslušamo i ne zaboravimo.

Jer Gabi Novak nije otišla. Tamo je gdje pjesme ne prestaju.