Fudbal nije samo igra. To je šahovska tabla gdje se figure ne zovu kralj, kraljica ili konj, nego Džeko, Modrić ili Salah. Samo što poteze ne vuče trener, nego često političari, oligarsi i oni koji u rukama drže moć. Od Sarajeva do Dubaija, fudbal je postao arena gdje se ne igra samo za golove nego i za političke poene. A navijači? Oni su često samo pješaci u igri koju ne razumiju do kraja.

Kad tribine postanu parlament

Na Balkanu, gdje svaka utakmica nosi teret istorije, fudbal je često bio oružje za mobilizaciju masa. Derbi Partizana i Zvezde nije samo sportski događaj, to je prilika da se pokaže ko je “jači” izvan terena. Navijačke grupe, poput Delija ili Grobara, često se koriste kao poluge političkog pritiska, dok se stadioni pretvaraju u pozornicu za poruke koje nemaju veze s loptom.

I nije to samo naš problem. Pogledajte Katar i Svjetsko prvenstvo 2022. Stadioni vrijedni milijarde dolara, izgrađeni na leđima radnika-migranata, nisu bili samo dom fudbala nego i platforma za sportswashing. Katar je kroz turnir pokušao oprati svoju globalnu sliku, dok su političari i FIFA zvaničnici nazdravljali u VIP ložama. A navijači? Oni su aplaudirali Messiju, nesvjesni da su dio veće igre.

Država kao sponzor, klubovi kao pijuni

U regiji, državno sponzorisani klubovi nisu nikakva novost. Borac Banjaluka, naprimjer, često se spominje u kontekstu političke podrške i javnog finansiranja, a slične priče vidimo i u Mostaru, gdje Zrinjski nije samo fudbalski klub nego i simbol političkog i etničkog identiteta, s jakim vezama prema HDZ-u BiH.

Novac iz javnih budžeta teče u stadione, dok se uspjesi klubova slave kao nacionalni trijumfi. Ali šta kad ti uspjesi postanu alat za skretanje pažnje s korupcije ili lošeg upravljanja? Kad se trofej podiže ne samo za navijače nego i za rejting političara?

Na globalnom nivou, primjeri su još očitiji. Pogledajte saudijske investicije u Newcastle United ili Manchester City pod palicom Emirata. Ovi klubovi nisu samo sportski brendovi, oni su geopolitički alati. Kupuju se igrači za stotine miliona, ali i uticaj na Zapadu. Kad Ronaldo potpiše za Al-Nassr, to nije samo transfer, to je dio saudijske strategije da se predstavi kao “moderna” sila.

Navijači kao otpor

Ali nije sve tako crno. Navijači nisu uvijek samo pasivni posmatrači. Sjetimo se kako su navijači Dinama u Zagrebu kroz inicijative poput “Mamiću, odlazi” pokazali da stadion može biti mjesto otpora. Ili kako su navijači u Njemačkoj, poput onih Bayerna, protestovali protiv komercijalizacije i uticaja stranih investitora, prisilivši klub da revidira kontroverzni sponzorski ugovor s Visit Rwandom.

U BiH, navijači Zmajeva su 2014. pokazali da fudbal može ujediniti naciju, makar natren. Utakmica protiv Nigerije na SP-u u Brazilu nije bila samo sportski događaj, bila je trenutak kada smo svi, od Sarajeva do Banjaluke, disali kao jedno. Ali čak i tada, politika je čekala iza ugla, spremna da iskoristi tu emociju.

Šah-mat ili samo nova partija?

Fudbal i politika su nerazdvojni, poput lijeve i desne kopačke. Dok god postoje moć i novac, teren će biti više od travnate površine. Pitanje je samo – hoće li navijači ikada postati kraljevi u ovoj igri, ili će ostati vječni pješaci? Možda je vrijeme da stadioni postanu mjesto gdje se ne samo navija nego i bori za nešto veće. Jer, ako je fudbal religija, onda su navijači njegova duša – a duša se ne da lako pokoriti.