Sjećam se tog zvuka gitare, onog zvuka koji je znao otvoriti vrata večeri. Elvis. Za mnoge je bio kralj, za nas je bio most prema tati. Danas je godišnjica smrti kralja rock’n’rolla, a ja ne razmišljam o svjetlima Las Vegasa, o zlatu i svili, već o rukama koje su držale gitaru u malom stanu na Čengić-Vili.

Moj tata je volio Elvisa. Kada bi zasvirao, činilo se kao da zidovi odjednom imaju uši i srce. I dok je Elvis pjevao o ljubavi, gubitku i usamljenosti, tata je u akordima pronalazio vlastite odgovore. Nisam znala tada da će mi upravo ti trenuci ostati kao svetinja, kao uspomena koja se ne može izlizati.

Elvis je davno otišao, a otišao je i moj tata. Ali kad zatvorim oči i čujem prve tonove „Love Me Tender“ ili „Can’t Help Falling in Love“, čujem i tatu kako pokušava da uhvati ritam s onim žarom koji se ne može kupiti. Tu se sretnu dva svijeta – svjetska ikona i jedan običan čovjek iz Sarajeva. Nakon svih godina, nakon svih mojih borbi, njegova gitara i Elvisovi glasovi još mi odzvanjaju u glavi.

Danas, dok slušam „Can’t Help Falling in Love“, čujem dvije tišine: onu Elvisovu, što traje od 1977, i tatinu, tišu od svih. U obje se, međutim, krije isto – muzika koja se pamti. Vidim tatu kako otvara prozor, pušta da ljeto uđe u sobu i da Elvis još jednom prođe kroz naše živote – kao dah, kao nemir, kao obećanje da ga nikada nismo izgubili.

Na ovaj dan, osjećam ga blizu. Možda svira negdje tamo, s Elvisom – u nekom beskrajnom baru neba gdje žice nikad ne pucaju i glas nikad ne stari. Možda se smiju dok prsti klize po gitari, a pjesme se pretaču u svjetlost. I dok mislim na to, srce mi načas povjeruje da muzika spaja svjetove bolje od riječi i da je otišao svirati tamo gdje ga još ne mogu dohvatiti.

Htjela sam ovo napisati za njega – kao malu pjesmu što ne traži aplauz, nego da se položi pored njegove gitare. Da znam da nisam zaboravila kako zvuči odsutna ruka koja je nekad svirala prisutne tonove. Da mu kažem da muzika nije umrla s njim, nego da i dalje svira, u meni.

I za Elvisa, čija je duša još živa u zvucima koji nas povezuju, četrdeset osam godina poslije.

Shvatila sam da ne žalimo samo ljude nego i njihove pjesme koje su ostale nedovršene. Tata je znao reći da muzika nikad ne umire, jer se uvijek nađe neko da ponovi ton, da prenese ritam, da zapamti stih. Tako i ja danas – dok Elvis odjekuje iz daljine, slušam tatu u sebi.

Možda je zato sjećanje uvijek neka vrsta koncerta: publike nema, svjetla su ugašena, ali kad zatvorim oči, on opet svira.

Nisam bila rođena kada je umro Elvis. Svijet je 16. avgusta 1977. plakao za kraljem, a ja sam tek godinama kasnije, kroz očevu gitaru, naučila šta znači taj gubitak.