Dok političari još crtaju granice na kartama iz prošlog stoljeća, svijet vještačke inteligencije već je podijeljen u kolonijalne sfere. Sjedinjene Američke Države i Narodna Republika Kina vode rat bez metaka – rat čipova, podataka i algoritama.

Kako piše Financial Times, američki ministar trgovine Howard Lutnick otvoreno je rekao da Washington neće prodavati Kinezima svoje “najbolje” AI čipove. Poruka je jasna: nova kolonizacija ne dolazi kroz naftu ni zlato, nego kroz silicijum i softver.

S druge strane, Reuters bilježi da Peking nije ostao dužan. Kina masovno ulaže u vlastite modele i infrastrukturu, pa čak i kada zna da su u startu inferiorni. Logika je jednostavna – bolje vlastiti slabiji AI, nego tuđi koji dolazi s kolonijalnim uslovima.

No, pravi problem, tvrdi BBC, nije samo tehnološka trka, nego politička moć. Onaj ko kontroliše algoritme, kontroliše protok informacija, nadzor građana, pa čak i ekonomiju čitavih država. Drugim riječima – digitalni imperijalizam je već tu, samo ga još nismo naučili zvati pravim imenom.

CNN podsjeća na to da se ista logika koristi i u međunarodnim institucijama: dok se govori o slobodnom tržištu, u praksi vlada stroga kontrola izvoza, sankcije i ograničenja pristupa ključnim tehnologijama. To su, u suštini, novi protektorati – samo virtuelni.

Evropa, kako ironično komentira Sky News, uglavnom gleda sa strane, pokušavajući uspostaviti “etičke standarde” dok joj industrija zaostaje za obje supersile. Etičke komisije su, naravno, važne – ali kolonizator se nikad nije zaustavio jer je neko u Bruxellesu napisao pravilnik.

Ako je kolonijalizam u 19. vijeku bio pitanje teritorija, u 21. je pitanje – ko ima moć da napiše algoritam koji će odlučivati umjesto nas. A taj algoritam, kako zasad stvari stoje, uvoziće se zajedno s političkim i ekonomskim posljedicama.