Fudbal nije samo igra – to je vjera gdje se mole golovi, a proklinju sudije. U Limi, 1964. godine, na kvalifikacijama za Olimpijske igre, Peru i Argentina su se sukobili na terenu, ali prava bitka dogodila se izvan njega. Jedna sudijska odluka, jedna iskra, i stadion se pretvorio u bojno polje gdje je trava poprskana krvlju, a ne samo znojem. Dobro došli u najsmrtonosniju fudbalsku utakmicu u istoriji, gdje je lopta bila samo izgovor.
Bilo je to 24. maja 1964. Peru je gorio od strasti, navijači su disali kao jedan, a stadion Nacional u Limi bio je prepun do posljednjeg mjesta. Utakmica protiv Argentine bila je ključna za plasman na Olimpijske igre. Domaćini su gubili 1:0, ali u posljednjim minutama, gol! Ekstaza! Peru izjednačuje! Navijači vrište, nebo se trese. Ali sudija, Urugvajac Ángel Eduardo Pazos, imao je drugačije mišljenje. Gol poništen – zbog navodnog prekršaja. I tu počinje kraj.
Navijači nisu samo ljuti – oni su razjareni. Boce, krhotine, kletve lete prema terenu. Policija, umjesto da smiruje, baca suzavac. Panika. Gužva. Vrata stadiona zaključana. U stampedu koji slijedi, 328 ljudi gubi život, više od 500 je povrijeđeno. Fudbal, koji je trebao biti proslava, postaje grobnica. Ovo nije samo tragedija – to je ogledalo ljudske strasti koja gori dok ne proguta sve.
Na Balkanu bismo rekli: “Sudija, lopove”, ali publika plaća. I ovdje, u Peruu, sudija je bio okidač, ali pravi problem bio je u srcima koja nisu znala gdje staje igra, a gdje počinje rat. Kao kod nas, gdje se derbi ne igra samo na terenu nego i na ulicama, u kafanama, u glavama. Fudbal je religija, ali svaka religija ima svoje mučenike. U Limi su to bili navijači, zarobljeni između strasti i sudbine.
A gdje je istina u svemu tome? U šutnji poslije zvižduka. Kad se prašina slegne, ostaje samo pitanje – zašto smo dopustili da lopta postane oružje? Dok se na stadionima i dalje viču parole, a sudije crtaju linije, sjetimo se Lime ’64. Jer fudbal nije samo igra – to je ogledalo u kojem vidimo sebe, gole i ranjive. I ako ne budemo pazili, ogledalo se razbije. A račun? Račun plaćamo svi.
