Trideset godina. Toliko je prošlo od trenutka kada je granata, kao nož iz tame, sletjela na Markale i razrezala tkivo grada. Dvadeset osmi avgust 1995, 11.10 sati. Tržnica puna života: žene s cekerima, djeca koja grabe za majkama, tvrdoglava nada da će i ovaj dan proći bez najgoreg.

Onda — tresak. Nebo kao da se otvorilo. Četrdeset tri ubijena, 84 ranjena. Brojevi koji su postali imena, lica, priče. Dijelovi Sarajeva koji nedostaju.

Markale nisu bile samo pijaca. Bile su srce grada, mjesto gdje se život nastavlja uprkos snajperima, granatama i gladi. Ljudi su dolazili po hranu, ali i po trenutak normalnosti, da razmijene riječ, da se nasmiju, da zaborave da je grad, kao kavez, ograđen brdima i nišanima. Ta granata nije ubila samo ljude – ubila je iluziju da se normalnost može odglumiti. Ostavila je krater u asfaltu i još dublji u ljudima.

Sarajevo se nije slomilo. Promijenilo se. Taj dan je prelio čašu, trenutak kada je svijet napokon pogledao – ili barem onoliko koliko može biti budan kad su kamere uključene. Prekasno, ali ipak. U gradu u kojem se učilo hodati pognutih leđa, Markale su postale simbol: ne samo stradanja nego i otpora. Djeca su rasla uz priče o onima koji su otišli na pijacu i nisu se vratili. Odrasli su učili živjeti s rupama koje se ne popunjavaju.

Danas — komemoracije. Cvijeće na krateru. Minuta šutnje u 11. Saobraćaj staje. Grad diše u ritmu tuge. Lijepo, pomislio bi čovjek. Ali ta šutnja je i pitanje. Koliko još godina treba da prođe da brojke prestanu biti samo brojke? Da zločini prestanu biti godišnjice i postanu lekcija koju živimo?

Lekcija je jednostavna. Pamtiti kontekst — ne kao oružje u prepirkama, nego kao štit od zaborava. Učiniti ono što je do nas — od pravosuđa i arhiva do načina kako učimo djecu šta se desilo i zašto.

Trideset godina kasnije, pijaca je opet živa. Prodaju se voće i povrće. Čuje se smijeh. Ali ispod svega leži nevidljiv sloj prašine od granate. Nije se slegla zato što nismo gledali, slegla se jer jesmo — i jer smo odlučili da život ide dalje. To “dalje” ne smije značiti “bez papira” i “bez metra”. Mora značiti s istinom. Bez fusnota. Bez relativizacije.

Granata i dalje odjekuje — u pričama, u jeziku, u načinu na koji se trgovi prelaze brže nego inače. Hoćemo li prestati slušati taj eho tek kad sve utihne, ili ćemo krater pretvoriti u korak naprijed: grad koji se ne mjeri brojem mrtvih, nego snagom živih? To nije patetika. To je kućni red pamćenja.