Jedne kolovoške noći neko je ispisao zid.
Jedan zid.
Jednu prijetnju.
Jedno ime.
Miljenko.

Nećemo se praviti ludi. Znamo svi da to nije grafit. To je disciplinarni signal, optužnica za mišljenje. Naređenje za šutnju. Nije ukras, nego performat prijetnje – pokušaj da se mišljenje kriminalizira, a govor suzi na “dozvoljeni”. To je potpis ideologije koja se širi poput plijesni preko fasada, škola, institucija, redakcija… Poruka s margine, ali natopljena jezikom centra. Jer, u Hrvatskoj, kao i u cijelom našem regionu, dovoljno je misliti drugačije, pa da završiš na zidu. Ne metaforički. Fizički. Sprejem. Plavim. Da se zna.

“Naša država, naša pravila”, tako piše. Tako se prijeti. U plavoj boji. Parola zvuči banalno, ali je to suverenistički ekskluzivizam u jednoj rečenici – minijaturni pomak Overtonova prozora prema ideji da pripadnost omogućuje pravo na isključenje. Eho je poznat iz evropske prošlosti, iz nekih drugih noći. Kristalnih noći. Jer, šta je “naša država, naša pravila” ako ne verzija slogana iz tridesetih godina prošlog vijeka, kad su stakla pucala, izlozi gorjeli, a imena bila ispisivana prije nego što su ljudi nestajali? Današnji fašizam ne paradira uvijek u uniformama, on se normalizuje kao komentar, kolumna, sticker, grafit. I vrlo precizno zna koga treba označiti.

Ovog puta, Miljenka Jergovića.

Zašto je Jergović meta?

Miljenko Jergović nije tek još jedan pisac. On je jedan od najvažnijih i najprevođenijih književnika u regionu, neumorni intelektualac i publicista koji je u svom radu dosljedno secirao rat, nacionalizam i moralni sunovrat postjugoslavenskog društva. Ne bježi od složenih identiteta, to je ono što iliberalni nacionalizam najviše prezire. Umjesto plemenske pripadnosti, bira kritičko mišljenje. Rezultat: njegovo se ime pojavljuje kao meta na zgradi u kojoj živi.

U svojoj javnoj objavi Jergović jasno detektira dvostruki smisao prijetnje. Prvo, individualna zastrašenost – da se “barem nelagodno osjeća”. Drugo, važnije, kolektivna poruka okruženju – proizvodi se nelagoda kod komšija, u zgradi, u gradu: živjeti pod ideološkom stigmom onoga koji je javno obilježen kao “Rom, Židov, Srbin, Jugoslaven, ljevičar…”. To je mehanizam koji politolozi zovu stohastičko zastrašivanje: ne naređuje se direktno nasilje, ali se stvara klima u kojoj postaje vjerovatnije i društveno oportuno.

Šutnja države kao saučesništvo

Jergović, prema vlastitim riječima, ne podnosi prijavu policiji. Nažalost, razumljivo. Kome prijaviti državu – državi? Njegova odluka je, u isto vrijeme, čin prkosa i optužnica protiv sistema. Umjesto da traži pravdu tamo gdje je nema, on koristi jedino oružje koje ima: riječi. I kad država šuti, kad se premijer pravi da ne vidi, a ministar policije ne čuje, onda građani moraju govoriti. Jergović otvoreno iznosi sumnju, ne na “anonimnog idiota iz kvarta”, nego na premijera Andreja Plenkovića i ministra policije Davora Božinovića. Time razbija iluziju da je ovo slučajno ili izvan političkog konteksta.

Ako država na ovakvu prijetnju ne reaguje, to znači ili nesposobnost (ne vidi problem), saučesništvo (ne želi ga vidjeti) ili represiju (problem sama proizvodi).

Šutnja ovdje nije vakuum nego doktrina vjerovatnog poricanja. A Jergovićevo odbijanje da igra u tom okviru postaje građanski prkos: umjesto jalove prijave, koristi jedino oružje koje preostaje – riječ.

Oni crtaju zidove, mi pišemo istinu

Ne smijemo ovo svesti na “incident”, “provokaciju”, “ružno djelo nepoznatog počinioca”. To je nastavak metapolitičke kampanje: oni koji misle drukčije nazivaju se izdajnicima, oni koji pišu bivaju obilježeni, a oni koji ne šute – ušutkani. Ali vrijedi obrnuti smjer: nazvati stvari – po pravu, po etici, po jeziku.

Ali neka se zna: Miljenko neće otići zato što je njegovo ime iscrtano. A i da ode, ostale bi riječi koje traju duže od boje. A oni što crtaju prijetnje po zidovima – ostaće tamo gdje im je i mjesto: u ćošku mraka, bez stava, bez jezika, bez obraza. Stojimo uz Jergovića kao čitaoci, pisci, novinari i ljudi. Ne zato što je on napadnut. Nego zato što smo svi napadnuti kada se slobodna misao nazove prijetnjom.

Fašizam rijetko počinje logorima. Počinje sprejem, počinje šaptom, počinje prijetnjom jednom čovjeku u jednoj zgradi, jedne kolovoške noći. Ako govorimo, branimo prostor slobode – za pisca, za čitaoca, za sve…, a ako šutimo – kasnimo, jer kad dođe po nas, biće prekasno.