Dok se u Washingtonu i evropskim prijestonicama skiciraju „dan poslije“ modeli za Gazu, za stolom nedostaje ključni akter: sami Palestinci. The Guardian jutros piše da je Tony Blair, bivši britanski premijer i čelnik “Tony Blair” Instituta, ponovo u središtu bliskoistočne politike, s planom o “upravljanju Gazom poslije rata“ koji se razrađuje u krugu Donalda Trumpa, predsjednika SAD-a, Jareda Kushnera, Trumpovog zeta i neformalnog posrednika za Bliski istok, Rona Dermera, izraelskog ministra za strateška pitanja, te Abdullaha bin Zayeda al-Nahyana, ministra vanjskih poslova UAE, ali bez stvarnog palestinskog učešća. Palestinski civilni sektor to naziva nastavkom kolonijalne logike: odluke “o nama bez nas”.

Ko će vladati Gazom?

Prema Axiosu, Trump je ove sedmice okupio Blaira, Kushnera i Dermera u Bijeloj kući na “politika-sesiji” o poslijeratnom upravljanju Gazom. Sastanak je okončan zelenim svjetlom da Blair i Kushner nastave “razradu”, iako niko nije imenovao ko bi, umjesto Hamasa, zapravo vladao Gazom.

Zašto je to sporno? Prvo, jer je riječ o procesu u kojem, kako navodi The Guardian, “nema nijednog Palestinca za stolom”, ni iz političkog vodstva, ni iz civilnog društva. Drugo, jer je Blair već dočekan s teškim repovima: od Iraka do neuspjelog mandata bliskoistočnog izaslanika, te recentnih kontroverzi oko “Trump Riviere”, projekta u kojem je Blairov institut priznao da su dvojica zaposlenih učestvovala u pozivima dok je plan evoluirao, BCG se distancirao i otpustio dvojicu partnera koji su, prema navodima, pogrešno informisali menadžment.

Alternativna matrica

Istovremeno, postoji alternativna matrica koju ističu akteri iz palestinskog civilnog društva: rekonstrukcija i uprava s palestinskim kapacitetima u centru, tehnički timovi pod okriljem Palestinske uprave, izborni put ka jedinstvenom okviru Gaza – Zapadna obala, te jasna zabrana nastavka sistema kontrole nad Palestincima. Prema Guardianu, to je u skladu s egipatskim planom (podržanim od Arapske lige i Evrope) koji cilja obnovu i tranziciju ka političkom rješenju, ali i PA uprkos svemu biva isključena, ponajviše voljom izraelske vlade.

Ukratko: “ko će upravljati Gazom” nije tehničko pitanje, nego pitanje legitimiteta. Sve dok se planovi sklapaju bez Palestinaca, oni izgledaju kao arhitektura namijenjena da upravlja populacijom, a ne da joj vrati političku agenciju. Reuters bilježi da je Bijela kuća sastanak formalno okarakterisala kao raspravu o taocima, pomoći i “postratnim planovima”, ali bez jasne mape koja počinje, i završava, palestinskom voljom.