Septembar 2025, a sunce je uzelo BiH na probu kao hljeb. Posavina, Hercegovina, dolina Neretve – zemlja popucala kao stari plafon, voće otpada kao neplaćeni računi, kukuruz stoji k’o žuta uspomena na bolja ljeta. Bunar više nije opcija, nego mit. Poljoprivrednici gledaju u nebo i šapuću: “Sveti Petre, okreni slavinu”. Nebo – tišina, a poticaji presušili.

A vlast? Igra šah. Figure: “radna grupa”, “nacrt mjera”, “srednjoročni plan”. Kraljica: “saopštenje”. Konkretan potez – nula bodova. Nema sjemena, nema subvencija, nema cisterni, ali ima sastanaka o temi “kako ćemo kad jednom padne”. Kiša valjda u zapisniku.

Kafanska meteorologija je preciznija: “Kiša je na odmoru, a mi na suhom grahu”. I u pravu su: u stvarnosti ne pomaže metafora, nego voda. Donacije sjemena, hitne isplate štete, otkup po fer cijeni, reprogram dugova, subvencije za navodnjavanje – to su riječi koje zalijevaju. Sve ostalo je saharski PR.

Šteta? Broji se u milionima. Ali račun ne stiže u ministarstvo – stiže na trpezu. Ako ovako nastavimo, sljedeće ljeto ćemo jesti nostalgiju za paradajzom i pjevati romanse o krastavcu koji je nekad bio krastavac.

Ako hoćete simboličnu akciju: kišobrani pred zgradama vlasti. Ne da ne pada – nego da vide koga drže na čekanju. Transparent: “Kišo, dođi – vlast, otpusti!”. Možda bar tad padne – sram.

Za kraj, jedna narodna koju tek treba izmisliti: gdje ima volje, ima i navodnjavanja. A kiša? Doći će. Samo da je dočekamo s nečim pametnijim od zapisnika.