Magla se spušta na zaliv San Francisca kao mokra zavjesa koju niko ne pomjera. Ime mu dolazi od španskog La Isla de los Alcatraces – Ostrvo pelikāna. More ovdje ima prosječnu temperaturu od 10 do 12 stepeni. Ledeno. Sive vode koje na površini djeluju mirno, a ispod njih struje vuku u pravcu iz kojeg se ne vraćaš. Iz tog sivila izranja kamen – go, tvrd, bez ijedne iluzije. Alkatraz. The Rock. Na današnji dan, 11. avgusta 1934, njegova kapija se zatvorila prvi put – i od tada se otvarala samo za zatvorenike i one što su ih pratili s rukama na oružju.
Prije nego što je postao poštanska adresa za kriminalne legende, bio je vojni bastion. Još sredinom 19. vijeka američka vojska ga utvrđuje da štiti ulaz u zaliv. Imao je topove, kasarne, vojni zatvor. Geografski položaj, strme litice, ledena voda, jake struje, činio ga je prirodnom zamkom, savršenom za ono što će tek postati: mjesto gdje ti priroda sama odredi dužinu kazne.
Zašto baš ovdje?
Tridesete godine u Americi bile su vrijeme kada su meci u Chicagu imali svoj raspored, a pljačke banaka se dešavale češće nego što danas pročitate vijest o poskupljenju. Vlasti su trebale mjesto gdje će se čuvati “najveći od najvećih”, onakvo iz kojeg bježanje nije avantura nego samoubistvo. U 29 godina kroz njegove ćelije prošlo je 1.576 zatvorenika, ali nikada više od 300 odjednom. Mala brojka – ključna za veliku kontrolu.
Stanari koji su ostavili trag
U njegovim su hodnicima odjekivali koraci Ala Caponea, čovjeka koji je mislio da može kupiti sve, pa čak i stražare. Ovdje je, umjesto mafijaških sastanaka, svirao bendžo u zatvorskom orkestru. Tu je bio i George, Machine Gun, Kelly, gangster s glasom gotovo blagim koliko je njegovo ime bilo zastrašujuće. Robert Stroud, Birdman of Alcatraz, iako nikad nije držao ptice na Stijeni, bio je poznat po inteligenciji i nepredvidivosti. Za mnoge je Alkatraz bio kraj puta – mjesto gdje nestaje iluzija da ćeš nadmudriti sistem.
Život na Stijeni
Alkatraz je bio mjesto gdje se tišina mogla čuti. Zatvorenici su imali minimalne kontakte i strogi raspored, a jedini podsjetnik na svijet vani bio je pogled na most Golden Gate, crvenu liniju slobode koja se vidjela s određenih ćelija. Pravila su bila gotovo vojnička: nijedan nepotreban razgovor, strogo određeno vrijeme za sve i konstantna izolacija.
“Četiri slobode” bile su sve što su zatvorenici imali pravo zahtijevati: hranu, odjeću, sklonište i medicinsku pomoć. Sve ostalo bilo je privilegija. Čak ni toaleti nisu imali privatnost – stražar te mogao gledati dok sjediš, čime se i posljednji djelić ljudskog dostojanstva topio u hladnom vazduhu zatvora.
Pokušaji bijega – granica između mita i istine
Zvanično, 14 pokušaja bijega. Nezvanično, ko zna? Najpoznatiji je onaj iz 1962. godine. Frank Morris i braća Anglin mjesecima su kopali rupu ka ventilacionom sistemu, skrivajući prašinu u džepovima i izbacujući je na dvorištu tokom šetnje. Na jastucima su ostavili lažne glave napravljene od sapuna, papira i boje, a noću su se provukli na krov i otišli na improvizovanom splavu od kabanica. FBI je tvrdio da su se utopili. Ali… nema tijela. Iako je 2013. stiglo pismo “od jednog od braće”, koje tvrdi da su preživjeli, istina je ostala negdje između talasa i magle.
Zatvaranje – i novi život ostrva
Dvadeset prvog marta 1963. Alkatraz je zatvoren zbog visokih troškova održavanja. Slana voda razjedala je zidove, infrastruktura je propadala, a cijena čuvanja jednog zatvorenika bila je daleko viša od nacionalnog prosjeka.
Danas je pod zaštitom Nacionalnog parka, a svake ga godine posjeti više od milion ljudi. Audiotura vodi kroz ćelije, dvorište, kantinu, dok u ušima odjekuju glasovi bivših čuvara i zatvorenika. U nekim ćelijama posjetioci tvrde da osjećaju hladnoću koju ne može objasniti klima zaliva – kao da zidovi još čuvaju dah onih koji nikad nisu izašli. Alkatraz je sada muzej, ali ispod slojeva turističkih brošura i vodiča, on ostaje ono što je uvijek bio – mjesto izolacije, prkosa i priča koje nikad ne prestaju.
Jer Stijena ne zaboravlja. A zaborav nikad nije bio njen zatvorenik.
