U jednom dalekom, neuređenom carstvu, što je više ličilo na oglasnu tablu za uhljebe nego na državu, živjeli su ljudi posebnog kova. Nije bilo važno znati raditi – bilo je važno imati funkciju.

Svaka kuća imala je barem jednog predsjednika, dvije pomoćnice ministra, savjetnika za pitanja koja nikoga ne zanimaju, portparola za svaki slučaj, stručnjaka za integraciju nepostojećih sistema i, obavezno, vođu odbora za organizaciju sastanaka na kojima se ništa ne odlučuje.

I to nije bio kraj. Svaka kuća, naravno, imala je i specijalnog koordinatora za gubitak vremena, koji je uvijek znao gdje su se tačno pokvarili planovi.

Na večeri su obavezno morali biti i pomoćnici za organizaciju tjeskobnih razgovora, a svi su imali obavezu da šefovima ispričaju svoje najnovije planove za budućnost, koju niko nije vidio.

Na pijaci se nisu pazarili krompiri, već konkursi. U kafani su se kartali tenderi. A kad bi neko slučajno počeo da misli, odmah bi ga prijavili za uznemiravanje javnog reda i mira.

Jednog dana, u carstvo dođe stranac.

Pita stranac: “Ko vam vodi školstvo?”.

Svi ga začuđeno pogledaše: “Školstvo? A što će nam to? Mi ti funkcije nasljeđujemo”.

Stranac upita: “A zdravstvo?”.

Odgovori jedan: “Zdravstvo imamo – samo što zdrav nikad nije iziš’o iz bolnice”.

Konačno, u čudu, stranac upita: “Pa čime se vi onda bavite?”.

Svi uglas: “Mi se bavimo — sobom!”

Živjeli su sretno, sve dok ih nije stigla realnost, koju su onda promptno premjestili u nadležnost nekog povjerenstva za gubljenje vremena.