Bio jednom jedan Matko, običan smrtnik zaposlen na neodređeno vrijeme s određenim oduzimanjem dostojanstva. Radio je u nekoj Agenciji za Ništa, gdje se dolazilo tačno u osam, odlazilo oko tri, a smisao se tražio tokom pauze za kafu.

Matko nikad nije vidio svoju platu. Znao je da postoji, dolazila je SMS-om, nekad čak i bez greške u decimalama. Išlo je to direktno: plata–račun–dug–minus. Tako godinama.

Sve dok jednog dana… nije došlo do sistemskog kvara.

Računi nisu povukli novac. Automat u banci nije prepoznao njegov PIN. Internet nije radio, pa nije mogao ući u aplikaciju. A banka, ta sveta institucija tišine, bila je zatvorena zbog “privremene reorganizacije osoblja usljed nadolazećih vremenskih prilika”.

I tad se dogodilo čudo.

Matko je, prvi put u životu, vidio svoju platu.

Prava, cijela, netaknuta, broj po broj, cifra po cifra. Stajala je tu, na ekranu, kao srna na cesti.
Njegov pogled bio je pun straha i poštovanja. Sjeo je. Pogledao nebo. Nije znao da li da plače, časti, digne kredit ili kupi četiri rolni toalet-papira odjednom.

Plata mu se učinila lijepom. Ne zato što je bila velika, bila je manja od minimalne logike.

Nego zato što je bila stvarna. Postojala je, makar tog jutra, makar nakratko. Bila je to plata u izlogu stvarnosti, i Matko je stajao pred njom kao dijete pred bombonijerom.

Ali bajke nikad ne traju dugo.

Već sutradan, sve je bilo po starom: dug je došao po svoje, minus se resetovao na -174,82, a Matkov račun opet je ličio na rezultat utakmice u kojoj svi gube.

Ipak, nešto se promijenilo.

Matko je počeo pričati.

Tiho, po kafanama, onima koji nikad nisu vidjeli platu. Govorio im je:

“Postoji. Kunem vam se. Ima oblik. Ima cifre. Samo morate uhvatiti sistem kad kihne”.

I tako je Matko postao legenda.

U zemlji gdje se plata ne vidi, gdje se trud ne broji i gdje se vrijednost mjeri po broju lajkova na izjavu premijera – Matko je znao.

On je vidio platu.

I niko mu to više nije mogao oduzeti.