Nekada davno, u malenom gradu stisnutom između obećanja vlasti i kafane Kod dva pritiska, živjela je Mira. Mira nije bila ni princeza ni zla vještica, bila je žena taman za teglenje vrećica iz Binga i sanjarenje o moru, dok joj se život polako odmotavao kao jeftina rolna toalet-papira.

Jednog jutra, dok je vodila rat s teglom ajvara na gornjoj polici, nešto joj je, kako to samo ona zna reći, uštaklo među rebrima. Bio je to onaj osjećaj kad ti se čini da ti je harmonikaš iz lokalnog orkestra sjeo na grudi i počeo svirati “Jutros mi je ruža procvjetala”.

“Nije to ništa”, rezignirano su joj rekli u lokalnoj ambulanti, uz pogled koji je govorio: “Još jedna što je previše gledala turske serije”. I ekspresno je, valjda po nekom starom protokolu, poslali okulisti.

Jer, po njihovoj logici, ako boli između rebara, možda je od vida. “Ma ima ti to veze, dušo”, uvjeravala je mlada doktorica, čiji je fakultet očito više forsirao teoriju boja nego anatomiju pluća.

Okulista je, uz pronicljiv pogled kroz debljinu dioptrije, zaključio: “S vidom sve uredu, ali ste malo ukošeni. To vam je, vjerovatno, za automehaničara”.

I tako se Mira, voljom sudbine i medicinske logike, obrela kod automehaničara Save, koji joj, ne trepnuvši, ponudi da je spoji na dijagnostiku za Golf 4.

“Ili vam nešto zvecka u rebrima,” mudro je zborio Savo, držeći ključ trinaesticu, “ili vam lamela ne hvata kako treba. Kočenje u rebrima, to je opasan kvar”.

U očaju, obratila se rodici iz Austrije, koja je, naravno, imala “pravi” savjet.

“Dušo, to ti je duhovno. To ti je krst što nosiš, a rebra ti samo javljaju da je težak teret duše”, reče pop, upućujući je na molitvu za plućnu maramicu i priloživši joj 200 grama tamjana, uz napomenu da se s tim ne igra.

Nakon toga, po preporuci komšinice Radmile, one što sve zna, ode u Bingo.

“Meni sve prođe kad se ispušem između sniženih deterdženata”, uvjeravala je Radmila, gurajući kolica prepuna sumnjivih akcija. Ali ni među redovima s kafom i smrznutim sladoledom Mira ne nađe olakšanje. Rebra su i dalje šutjela na sniženja.

U redu na kasi, koji se otegao k’o gladna godina u Bosni, Mira slučajno ču razgovor o čovjeku koji zna čovjeka, čija žena radi na šalteru i zna “pravu doktoricu”. Obećao joj je taj čovjek ubrzani termin u dalekom Tesliću, gdje se, izgleda, dešavaju čuda.

Mira, već na pola puta između pacijenta i mita, i to učini. Ode doktorici u Teslić. Uđe u ordinaciju, a žena, samo je pogleda, onako, kao da skenira dušu bez aparata, i kaže:

“Uštaklo vas, mila. Između trećeg i četvrtog rebra. Bit će to za tri dana dobro, ako ne bude – opet dođite”. Mira nije znala da li da plače od olakšanja ili da slavi što joj je konačno neko “pogodio” bol.

Taman kad je pomislila da je to kraj njene odiseje, pojavi se novo. Rame. Kao da je neko tu namjerno stavio kamen veličine bosanskog ćumura.

“Od nerviranja”, reče doktorica, uz onaj pogled što shvata život. „Ali i to ima terapiju: gasiti TV kad počnu dnevnici, ne čitati komentare ispod vijesti, i ići u šetnju gdje nema signala. Nije sve do tebe, mila, do sistema je“.

I tako Mira, srebrenasta kao jutarnja rosa, nastavi da luta između rebra i termina, bolnica i Binga, tableta i tamjana, ne znajući više je li pacijentkinja ili već postala dio folklora.

A u njenom kartonu, masnim slovima, stajalo je: “Pacijentkinja preosjetljiva na sistem.”

I tako je Mira preživjela. Ili je zaboravila. Ili je umrla, ali to niko ne zna, jer je termin kod patologa tek u decembru.