Beograd je te večeri disao vrelim, zagušljivim vazduhom, noseći miris užarenog asfalta i poljskog cvijeća. Knez Mihailova je utihnula kao da se umorila od dnevne vreve. Tražila sam utočište, neko mjesto gdje vrijeme usporava, gdje dim cigarete ima okus uspomena. I pronašla sam ga, u uskoj, slabo osvijetljenoj uličici na Dorćolu, u kafani bez nekog fensi imena – Kod dva jelena.

Unutra, miris vlažnog drveta, duhana i tek skuhane turske kafe miješao se s tišinom koju su povremeno remetili zveckanje čaša i prigušeni razgovori. Zidovi, obloženi tamnim drvetom, bili su ukrašeni izblijedjelim fotografijama glumaca i boema koji su nekad ovdje tražili svoju istinu. Muzike nije bilo, osim šapata prošlosti.

U uglu, kraj prozora, sjedio je on. Profesor Vlastimir Petrović, iako ga rijetko ko pamti kao profesora. Uvijek uglađen, sijede kose zalizane unazad, sa naočalama koje su mu klizile niz nos. Gledao je kroz prozor, u mrak koji je gutao grad. Pomislih, vjerovatno kontemplira o entropiji svemira ili nekom zaboravljenom latinskom citatu.

Sjela sam prekoputa, bez riječi. Konobar, stariji čovjek s keceljom umrljanom životom, donese mi kafu i rakiju a da nisam išta rekla. Znao je.

Profesor Vlasta polako otpije gutljaj rakije, spusti čašu i okrene se prema meni, kao da je čekao baš taj trenutak da prekine tišinu koja nije bila neprijatna.

“Vidiš, dete”, počeo je glasom koji je zvučao kao stara, dobro uštimana gitara, “ovaj grad… on ti ima svoje disanje. Nekad diše mirno, skoro da ga ne čuješ, kao stari pas što drema. A nekad… nekad dahće. Kao da mu se nešto kuva u plućima, pa mora da izbaci”.

Pogledao me je, očima koje su vidjele mnogo više nego što će ikada priznati.

“Gledam ja ove mlade… ove studente što su opet izašli na ulice. Gledam ih i mislim se, šta li oni traže? Šta li njih tera da gaze beton i da se bore sa vetrenjačama?”

Zapali cigaretu, dim se lijeno vije ka plafonu, kao da traži put do nekog drugog, boljeg svijeta.

“Slušaj me dobro, dete. Ja sam previše života proveo u tišini. U tišini biblioteka, u tišini učionica, u tišini ovog grada koji često ćuti dok ga gaze. Ali, kad su oni počeli da izlaze… kad su studenti počeli marširati, znao sam – ništa više neće biti tiho.”

Nagnuo se malo naprijed, a glas mu je postao tiši ali intenzivniji, kao da mi povjerava veliku tajnu.

“Neće biti tiho, ne zato što će vikati glasnije. Nego zato što će prekinuti iluziju. Iluziju da sve može da prođe guranjem pod tepih, da se istina može sakriti iza spuštenih roletni. Buka koju oni prave nije samo buka glasova, dete. To je zvuk probuđene svesti. To je eho istine koja izlazi na površinu.”

Otpije još jedan gutljaj. “Vlast… ona voli tišinu. U tišini se najbolje krade, u tišini se najbolje laže, u tišini se najbolje zaboravlja. Ali kad ti grad progovori, kad ti mladost izađe na ulicu i postane hor – e, tad više nema nazad. Tad se i kamen seća da ima glas. Tad se i vazduh zgusne od neizgovorenih istina.”

Profesor Vlasta je otpustio dah, a tišina se na trenutak zgusnula, teža od beogradskog ljetnog vazduha. Konobar nam je u međuvremenu donio još jednu turu, bez pitanja. Profesor Vlasta polako stavi ruku na moju praznu čašu, kao da je provjerava.

“Znaš, dete”, nastavi on, kao da smo se tek sad ponovo sreli, “nekad je istina imala cenu. Moralo se kopati za njom, prelistavati knjige, slušati stare ljude, pa i trpeti batine. Danas… danas ti je istina besplatna. Kao vazduh. Svi je udišu, ali niko je ne oseća”.

Otpi gutljaj i zamisli se.

“I onda ti se ljudi čude što su zbunjeni. Što se klackaju između zapada i istoka, između ovoga i onoga. Pa naravno da se klackaju kad im je kompas pokvaren. A niko ne zna da ga popravi.”

Cigareta mu dogori do filtera. Lagano je ugasi u pepeljari, kao da gasi neku posljednju nadu.

Ponovo zavlada tišina. Miris pečenja se pojačao. Negdje u pozadini, čulo se kako konobar tiho pjevuši “što se bore misli moje, iskustvo mi ćutat veli…”.

Profesor Vlasta je ponovo gledao kroz prozor, u mrak Dorćola, ali sada mi se činilo da vidi mnogo više od pukog mraka. Vidio je, čini se, svu onu buku koja se pretvara u tišinu, i svu onu tišinu koja samo čeka da eksplodira.

Rakija je klizila niz grlo, topla i opora, kao i život sam.

Napomena: Ovo je zapis duše jedne noći, nikad izgovorenih riječi, a vječno prisutnih.