Nekad su bajke počinjale s “Bilo jednom…”. Danas počinju s “Kliknite na I agree”. Tehnologija je obećala raj – bez posla, bez računa, bez maminih pitanja. Umjesto toga, stigli su rokovi, ugovori koje niko ne čita i poruka: “Ažuriraj ili propadaj”.

Bila jednom jedna zemlja u kojoj su inovacije nicale brže nego korov poslije kiše. U toj zemlji aplauz je bio glasniji od istine, a PowerPoint prezentacije punije obećanja nego sadržaja. Osnivači su dolazili s idejama teškim koliko i njihov laptop, a proizvod? Čarobna aplikacija koja je padala svakog petog puta – ali hej, padati je bilo moderno, „fail fast“ su to zvali.

Korisnici, junaci bez plašta, postali su dobrovoljni beta-testeri. Ne za novi igrokaz, već za vlastiti život. Svaka nova funkcija bila je kao obećanje zlatne jabuke – blistava, ali nedostupna. „Uskoro“ je postalo valuta, a „support“ je bio dvorac s hiljadu vrata i niti jednim ključem.

A carevo ruho? Sad je to API. Nevidljivo, skupo i, baš kad ti najviše treba, nestane. Krojači tog ruha zvali su se PR menadžeri. Oni su vješto tkali iluziju, dok su sitna slova u ugovorima šaptala pravu istinu: dugovi, greške, rizici.

U toj zemlji odrasli su se pretvarali u djecu čim bi čuli riječ „revolucija“. Investitori su vjerovali u grafikone što rastu kao kvasac, osnivači u vlastitu priču, a korisnici, mi, kliktali smo na „I agree“ jer nemamo vremena za bajke u PDF formatu.

Ne traži čuda u kodu. Traži poštenje u onima koji ga pišu. Jer u zemlji gdje tehnologija vlada, jedini pravi bug nije u softveru, nego u povjerenju koje smo dali na kredit.