Beograd je te večeri disao vrelim, zagušljivim vazduhom, noseći miris užarenog asfalta i poljskog cvijeća. Knez Mihailova je utihnula kao da se umorila od dnevne vreve. Tražila sam utočište, neko mjesto gdje vrijeme usporava, gdje dim cigarete ima okus uspomena. I pronašla sam ga, u uskoj, slabo osvijetljenoj uličici na Dorćolu, u kafani bez nekog… Continue reading
(Kafanska halucinacija zabilježena između dvije meze i jedne presude Ustavnog suda) Negdje duboko u Republici Srpskoj, u kafani bez naziva ali s portretom Tesle iznad šanka, sjedi čovjek s brkovima i gleda u televizor koji ne radi. Zovu ga Mile Profesor, iako nikad nije bio profesor. Kaže da je studirao filozofiju dok se fakultet još… Continue reading
Mostarska kafana Kod zvona, obično utočište tišine i jutarnje kafe, danas je bila poprište “istorijskog sastanka”. Nije Bruxelles, nije Vijeće ministara, ovo je bio izbor novog Premijera, u najprijatnijem ambijentu, tik uz šank. Predsjednik prve koalicione partije, onaj s izjavama za društvene mreže, sjedio je za centralnim stolom. Preko puta – tihi vođa druge partije,… Continue reading
U uglu zadimljene kafane Zaborav s ledom sjedio je dedo Ifet. Imao je 94 godine i jednu bocu, pljosku iz 1944, koju nikada nije otvorio. Nije zato što nije imao s kim, nego zato što je znao: ako je otvori, neće više biti ništa da ga drži u sadašnjosti. Pljoska je stajala na stolu kao… Continue reading
Sjedim tako, ponedjeljak je jutro, a ja se borim s postvikend inercijom i prvom kafom. Oči mi lutaju po kafani, tražeći poznato, a uši, kao radari za ljudske drame, hvataju razgovor sa stola pored. Dva lika, jedan s bradom koja bi mogla da krije porodično stablo, drugi s frizurom što vrišti “nekad bio roker”, a… Continue reading
Bila je duboka noć, tiha i opora, baš onakva kakve Sarajevo zna iskovati nakon posebno teških vijesti. Mjesec se krio iza opustjelih brda, a u vazduhu je lebdio miris spaljenih nada. Nisam znala zašto, ali noge su me same ponijele ka Spomen-parku Vraca. Mjestu gdje se prošlost prepliće s bolnom sadašnjošću, gdje su imena uklesana… Continue reading
Milano. Grad istorije, umjetnosti i kontradikcija, baš kao i čovjek o kojem govorimo. Ispred prozora jednog od najvećih umova našeg doba Umberta Eca uzdiže se impozantna silueta dvorca Sforzesco. Zidine koje su svjedočile vijekovima ratova, umjetničkih genijalnosti Leonarda i Bramantea, Napoleona i maršala Radetzkog, sada su nijemi posmatrači mirnog, svakodnevnog života i turističkih gužvi. Iz… Continue reading
Kad ne bude mene… kad me skriju paprati, travke i šaš 18. juni nije dan kad je Pjevač otišao, već dan kad je zauvijek ostao. U jednoj sarajevskoj kafani bez sata, gdje pepeo pada sporije, a rakija ne hladi već grije uspomene, večeras se pojavio on. Dačo. S frizurom koja je uvijek izgledala kao da… Continue reading
Jutro je. Konobar samo što nije upalio svjetla. Šanka se drži kao zadnjeg poštenog čovjeka u ovoj državi. Kafana još miriše na jučerašnji dim i lažne nade, na promašene tikete i nikad otplaćene kredite. Ugašeni televizor u ćošku stoji kao opomena da se ovdje politika ne pije uz jutarnju kafu, nego teče žilama. Ulazim. Nema… Continue reading
Miris kafe, dim cigareta i šum razgovora stapaju se u prepoznatljiv mostarski ambijent. Aleksa sjedi za stolom, zamišljen, ali blagi osmijeh mu ne silazi s lica. Ipak, u svakoj njegovoj riječi osjeti se težina minulih godina. “Mostar”, počinje tiho, “morao je da bude više od mosta. Ali, valjda smo svi mi pomalo krivi, a… Continue reading