U Bosni i Hercegovini, prošlost nije završena priča – ona je aktivna sila koja oblikuje sadašnjost, redefinišući političke procese i društvene odnose. Politički sukobi iz devedesetih, umjesto da budu arhivirani u sjećanju, transformisani su u cikličnu patologiju koja parališe zemlju.

Danas, nacionalističke podjele nisu samo ideološka retorika one su ugrađene u institucionalni dizajn. Dejtonski mirovni sporazum, zamišljen kao mirovno rješenje, postao je platforma za konstantne političke blokade. Svaka odluka, od ekonomskih reformi do euroatlantskih integracija, podložna je vetu, često zasnovanom na etničkim i entitetskim interesima.

Strategija iz devedesetih

Ova institucionalna fragmentacija nije slučajna. Ona je direktna manifestacija strategije iz devedesetih koja je imala za cilj podjelu i kontrolu teritorije. Danas se ta strategija manifestuje kroz blokade vitalnih državnih funkcija, poput formiranja vlada, usvajanja budžeta ili imenovanja na ključne pozicije. Politički akteri, umjesto da rade na izgradnji države, koriste postojeći sistem da bi osigurali moć, što vodi u stalnu političku krizu koja iscrpljuje društvo. U ovakvom sistemu, politički konsenzus je gotovo nemoguća misija.

Rezultat je erozija državnog suvereniteta i gubitak povjerenja građana u institucije. Umjesto da se bave rješavanjem ekonomskih problema, zdravstvom ili obrazovanjem, političke elite neprestano recikliraju teme iz prošlosti, hraneći etnički nacionalizam i držeći građane u stanju konstantne anksioznosti i nesigurnosti. U takvom ambijentu, napredak je nemoguć. Umjesto da se gradi budućnost, energija se troši na čuvanje rovova iz devedesetih. To je fenomen u kojem je prošlost postala jedini program, a jedini cilj je održavanje statusa quo.

Zarobljena budućnost u sjećanju na prošlost

Ovaj začarani krug utiče na sve segmente života. Mladi, obrazovani ljudi, umjesto da budu pokretači promjena, postaju žrtve te patologije. Shvatajući da je njihova perspektiva direktno ugrožena odsustvom funkcionalnog sistema, oni masovno napuštaju zemlju. Oni ne bježe od prošlosti, već od budućnosti koja je zarobljena u prošlosti. Njihov odlazak nije samo ekonomska migracija već je jasan signal da su izgubili vjeru u sposobnost države da se oslobodi okova istorije.

Jedini način da se ovaj ciklus prekine je dekonstrukcija narativa o prošlosti kao jedinom političkom programu. To podrazumijeva uspostavljanje principa odgovornosti, transparentnosti i funkcionalnosti institucija, umjesto njihovog korištenja kao sredstava za etničku i političku dominaciju. Sve dok se politički akteri drže devedesetih, ova zemlja ostaje u vječnom međuprostoru, nesposobna da napravi korak naprijed, dok njena budućnost polako isparava.