Dok Republika Srpska otvoreno provocira državu, a međunarodna zajednica reaguje, Bosna i Hercegovina i dalje pleše na rubu. Pitanje je: ima li više volje da se sačuva zajednički krov ili ćemo nastaviti da živimo pod tri razdvojena?
Bosna i Hercegovina, često opisivana kao nemoguća država, ulazi u novu, možda i najopasniju fazu svog postdejtonskog postojanja.
Politička kriza više nije samo latentna, sada je institucionalizovana. Posljednji potezi predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, nakon što je osuđen na godinu zatvora i šest zabrane političkog djelovanja, samo su dodatno produbili pukotine unutar ionako krhkog državnog okvira.
U odgovoru na sudsku presudu, Dodik je krenuo u legislativnu ofanzivu: zakoni koji isključuju državne pravosudne i policijske institucije iz nadležnosti entiteta otvoreno krše Ustav i podrivaju institucije BiH.
Ovo više nije pitanje političkog neslaganja. Ovo je institucionalna subverzija.
“Ove akcije predstavljaju ekstraordinarnu krizu”, upozorio je visoki predstavnik Christian Schmidt, koji je u pokušaju kontramjera obustavio budžetsko finansiranje vladajućih stranaka u Republici Srpskoj. Iako ova odluka simbolički udara po strukturi moći, ostaje neizvjesno koliko će zaista uticati na političku realnost na terenu.
Evropska unija je, s druge strane, poslala pojačanja u EUFOR, signal da se situacija posmatra vrlo ozbiljno. Ali, uprkos oštrim saopštenjima i diplomatskim porukama, stvarnost je neumoljiva: unutrašnji sistem Bosne i Hercegovine je zarobljen etničkim ključem.
Lokalni lideri, globalni problemi
Oni koji bi trebali rješavati krizu često su upravo oni koji je proizvode. Dodik nije izolovan slučaj, on je simptom sistema koji funkcioniše po principu ucjene i paralize. A takav sistem ne može proizvoditi stabilnost, a kamoli reforme potrebne za put ka Evropskoj uniji.
Bosna i Hercegovina je formalno dobila status kandidata za članstvo u EU, ali suštinski je daleko od bilo kakve integracije. Umjesto približavanja Bruxellesu, politički diskurs se sve više udaljava – prema nacionalnim enklavama, prema podjelama, prema prošlosti.
Građani u međuvremenu žive među redovima – između najava sukoba i apela za stabilnost, između poskupljenja i predizbornih obećanja, između odlazaka u inostranstvo i čekanja boljih dana. Oni su, kao i uvijek, taoci sistema koji o njima priča samo kad ih treba mobilisati.
Na raskršću bez znakova
Dodikova politika, ma kako bila kritikovana, ima jasan cilj. Ali gdje je odgovor druge strane? Gdje je koordinacija probosanskih snaga? Gdje je strategija, osim vječitog zgražavanja?
U zemlji gdje je patriotizam sveden na Facebook status i memorijalni vijenac nijedna strana ne nudi viziju – samo reakcije. A bez vizije, BiH ostaje na raskršću bez znakova, gdje se svaki izbor može pokazati kao pogrešan.
Bosna i Hercegovina danas više nije pitanje političkog kompromisa, već pitanje opstanka zajedničke ideje. Secesionističke ambicije više ne kucaju, one razvaljuju vrata.
Hoće li neko na vrijeme zaključati bravu ili ćemo još jednom zakasniti? Sudbina ove zemlje zavisi od onih koji je vode. A sve češće izgleda da je vode bez kompasa.