(Kafanska halucinacija zabilježena između dvije meze i jedne presude Ustavnog suda)

Negdje duboko u Republici Srpskoj, u kafani bez naziva ali s portretom Tesle iznad šanka, sjedi čovjek s brkovima i gleda u televizor koji ne radi. Zovu ga Mile Profesor, iako nikad nije bio profesor. Kaže da je studirao filozofiju dok se fakultet još zvao samo “fakultet”, a ne “visoka škola za nešto što niko ne zna”.

U kafani je toplo, miris pečenja i politike se prepliće. Slušaš, a ne znaš da li je teže od dima ili od riječi.

“Vidi”,, kaže on dok okreće čokanjčić, “Republika Srpska ti je kao svemir. Širi se, al’ niko ne zna gdje ide”.

Pogleda u plafon, kao da je gore karta svijeta. “Znaš kako fizika kaže – kad se svemir širi prebrzo, nastaje haos. E pa mi smo davno prešli brzinu svjetlosti. Kod nas zakoni važe dok ne naiđu na jačeg. Gravitaciju mijenja funkcija.”

Neko pita: “Koja funkcija?”

Mile kaže: “Funkcija direktora.”

Pauza.

“Vlast ovdje nije ni lijeva, ni desna. Ona je kao vjetar. Ne vidiš je, ali znaš da ti je otpuhala nešto iz džepa. A narod? Narod ti je kao pritisak u gumama – taman kad misliš da je sve uredu, zvekeće ti felga.”

Dolazi konobar. Donosi novu rundu, a stari profesor ne skida pogled s televizora bez signala. I dalje se nada vijestima.

“Znaš šta mene muči” pita. “Kako smo došli do toga da više vjerujemo tabli sa jelovnikom nego zvaničnom mediju? Na jelovniku bar piše šta ćeš pojest. A u službenom mediju – poješće te.”

Pogledam ga i kažem: “A rješenje?”

Nasloni se, zategne brk.

“Rješenje? Kafana. Samo ovdje još smiješ reći istinu. I to ako svi već znaju.”

I tako ti on priča, kafana diše, a iz zvučnika se čuje: “Oj, kafano, kafano, majko stara…”

Na vratima stoji policajac u civilu i pita za slobodan sto.