Na današnji dan 1947. u Riju je rođen Paulo Coelho, pisac čije su knjige promijenile navike čitanja mnogo šire nego što su promijenile samu književnost. Njegove stranice su kratke, rečenice čiste, priče oblikovane kao staze: kreneš, zastaneš, pogledaš znak, ponovo kreneš. U jednoj epohi koja voli ironiju i parodiju, on je, gotovo drsko, ponudio ozbiljnost osjećanja. I to bez zaštite “velikog stila”.
Kod Coelha je sve “na ruci”. “Alhemičar” je postao moderni mit o potrazi: pastor Santiago ide u pustinju da bi našao ono što mu je sve vrijeme u srcu, “znakovi” su jezik kojim svijet razgovara s onim ko se usudi da sluša, a blago je najprije — smisao. Djela “Hodočašće” i “Brida” crtaju isti kompas: duh, iskušenje, poniznost, unutrašnja disciplina. U “Veronika je odlučila da umre” i “Jedanaest minuta Coelho” pokušava otvoriti prozor prema tabu-temama, ponekad traljavo, često dirljivo, uvijek bez cinizma. Njegova proza je, u osnovi, mapa za one koji žele vjerovati da se život može obnavljati kao zavjet, ne kao trik.
Naravno, postoji i druga priča, ona koju vole kritičari: “previše je jednostavan”, “previše aforističan”, “previše citat na frižideru”. I ta prigovorna muzika nije bez osnova, ponekad Coelho sklizne u metaforu koja zvuči kao motivacijski poster. Ali možda je baš to tajna njegove stvarne publike: ne traži od čitaoca da pokaže diplome, nego spremnost. U doba kada literarna scena često traži intertekstualne šifre, Coelho traži — odluku. Da li je to “mala književnost”? Ako je suditi po dubini rečenice, ponekad. Ako je suditi po dubini učinka, nije. Mnogi su uz “Alhemičara” prvi put završili knjigu, neki su nakon toga počeli čitati ozbiljnije autore. I to je kulturni čin koji se ne može prezirati.
Biografija mu, kao i priče, ide preko strmina: mladost u znaku rock’n’rolla i prkosa, sukobi s roditeljima, kratki zatvori za vrijeme diktature, pa kasnije hodočašće na Camino 1986. — godina kad se njegov unutrašnji kompas namjestio. Od tada piše istu veliku knjigu u poglavljima: o tome kako se čovjek vraća sebi, ne zato što je svijet lak, nego zato što bi bez tog povratka sve bilo uzalud. U najboljoj verziji, Coelho zna zakrenuti običnu rečenicu tako da postane mala pouka: ne docira, nego pokazuje putokaz. U najgoroj, taj putokaz visi nisko i sija prejako. Ali putokaz je putokaz — nekome treba baš taj sjaj.
Na našim prostorima, Coelho je imao čudan, gotovo porodični status: knjiga koja se poklanja maturantima, prijateljima u krizi, nekome ko kreće “preko”. Čitali smo ga u busevima i čekaonicama, između dva posla i između dvije nade. Tako se i čita Coelho: ne u salonu, nego na putu. On je pisac tranzita — između želje i smjelosti, između slučaja i znaka, između onoga što zovemo sudbina i onoga što se, ipak, zove izbor.
Zato ga i stavljamo u Bajke za odrasle. Ne zato što su njegove knjige naivne, nego zato što podsjećaju na to da bajka nije laž, već skraćen put do istine. Bajka je ono kad te rečenica od sedam riječi naglo zaustavi i ti shvatiš da te je stiglo pitanje koje si izbjegavao mjesecima. Coelho to radi: jednom rukom maše klišeu, drugom vraća ozbiljnost stvari. I ako mu je to grijeh, to je ujedno i njegova milost.
Rođendani su uvijek dobra prilika da se čovjeku kaže hvala bez velikih ceremonija. Hvala, dakle, za knjigu koja je mnogima bila prva. Za podsjetnik da je hrabrost tiha. Za ideju da “svemir pomaže” tek onome ko prvo pomogne sam sebi. I za poruku da je potraga često već — dolazak.
Ako bajke još djeluju, djeluju zato što neko i dalje vjeruje da ih vrijedi ispričati. A to je, sviđalo se kome ili ne, Coelho uradio uporno i bez stida.
