U eri u kojoj statistika treperi na LED ekranima, a narativi se lijepe brže od naljepnica, Dwight Howard ostaje paradoks: jedan od najuvjerljivijih defanzivnih vrhunaca moderne NBA – i istovremeno čovjek čiji je zenit kolektivno potcijenjen. Ako Kuća slavnih nagrađuje dominaciju na vrhuncu, njegov ključ je odavno zaslužen.
Howardov orlandovski period bio je hram odbrane. Tri uzastopne nagrade za defanzivca godine (2009 – 2011), pet uzastopnih All-NBA First Team selekcija (2008 – 2012), ukupno osam All-NBA priznanja. Pet puta kralj skoka (2008 – 2010, 2012 – 2013) i dvaput vođa lige u blokadama (2009 – 2010). U dobi kad se centri počinju lomiti pod teretom očekivanja, on je Orlandu isklesao identitet: ekipa koja guši reket, kontroliše staklo i trči na drugu stranu.
Krunidba tog vrhunca stigla je s proljećem 2009 – put do finala. Kroz finale Istoka protiv LeBronovih Cavsa, Howard je prosječno ubacivao 25,8 poena uz 13 skokova. Finalna serija protiv Lakersa završila je porazom, ali to ne briše činjenicu: vodio je mali tržišni klub do najveće pozornice na snazi odbrambene hegemonije. U doba “pace-and-space”, Orlando je imao vlastiti dogovor sa fizikom: zatvori obruč, ogoli posjede, pobijedi ritmom disanja i skokom.
Biografija je i šira od Orlanda. Olimpijsko zlato 2008. s Redeem Teamom, kasniji prsten s Lakersima 2020. u ulozi specijalista za prljave minute, pa i svi oni trenuci koji ne stanu u box-score: preuzimanja u pick-and-rollu, zatvaranja linija dodavanja, “Superman” teatralnost koja je, ma koliko kome smetala, sceni vratila dječački osjećaj spektakla. Karijerne brojke (15,7 PPG, 11,8 RPG) djeluju skromnije zato što sabiraju i jeseni, vrhunac je bio proljeće koje određuje klimu.
Zašto je onda dojam mekši od merituma? Dva razloga. Prvo, geografija narativa: Orlando nije New York ili Los Angeles, spotlight je slabiji, a mit sporije sazrijeva. Drugo, druga polovina karijere – povreda leđa, česte selidbe i vanterenske kontroverze – zamutile su sliku i pojačale skepsu. Ali Kuća slavnih nije konkurs za savršen luk karijere, to je panteon vrhunaca koji su mijenjali utakmicu. A Howardov vrhunac je bio industrijski standard za zaštitu obruča čitavu jednu generaciju.
U međuvremenu je liga promijenila aksent: centri šutiraju trice, switchaju na bekove i glume “point-five” playmakere. Upravo zato je korisno prisjetiti se šta znači čista gravitacija u reketu: povlači help, mijenja putanje ulaza, mijenja odluke trenera. Howard je to radio rutinski, iz noći u noć.
Ako vjerujemo da Hall of Fame treba da arhivira dominaciju, uticaj i identitet igre, onda je slučaj jednostavan. Dwight Howard nije fusnota. On je glava poglavlja o tome kako izgleda defanzivna vlast i zašto se šampionske ambicije tradicionalno grade od obruča prema vani.
Izvor inspiracije: prilagođeno prema analizi “As Dwight Howard enters the Hall of Fame, his prime years remain hugely underrated”, The Athletic (NYT Athletic)