Igra je završena: Dodikov pad u Areni

U zemlji gdje su imperije građene od riječi i ruskih rubalja, jedan čovjek je mislio da je neuništiv – poput Waltera Whitea iz bajke o hemičaru koji postane car droge. Ali umjesto metamfetamina, ovaj je kuhao secesionističke snove. A onda je došla utakmica, i zvižduk je bio jači od rakete.

Bila je to zemlja gdje su se granice crtale olovkom, a brisale zvižducima. Milorad, poznat kao “veliki Srbin”, rođen u Banjaluci 1959, počeo je skromno – kao direktor fabrike namještaja, ali brzo shvatio da je namještaj lakši za prodaju od istine. Ušao je u politiku 1990-ih, postao premijer RS-a 1998, i od tada je kuhao svoj “imperij” – mješavinu srpskog nacionalizma, ruske podrške i bosanske nesloge.

Kao Walter White, Milorad je transformisao sebe: od reformatora do autokrate. Poricao genocid u Srebrenici, prijetio otcjepljenjem RS-a, a BiH nazivao “neodrživom tvorevinom”. Rusija mu je bila Heisenbergova laboratorija – Putinov novac tekao je kroz sankcije, Lavrov ga savjetovao, a Gazprom osiguravao “plavi met” energije. Srbija? To je bio njegov Jesse Pinkman – Vučić kao saveznik, Beograd kao baza za operacije. Ali duboko ispod, imperija je pucala – korupcija, siromaštvo u RS-u, mladost koja bježi.

Ali bajke imaju obrte. Jednog dana, 21. avgusta 2025, Dodik je kročio u beogradsku Arenu na prijateljsku utakmicu Srbije i Slovenije (106:72). Sjedio je u prvom redu, očekujući da ga navijači dočekaju kao heroja. Umjesto toga, zvižduci su ga zapljusnuli poput oluje. Pumpanje je odzvanjalo, uvrede Vučiću letjele su kroz prenos RTS-a, a osmijeh ex-predsjednika RS-a topio se brže nego led u kafani. Nije očekivao ovaj šamar, pobjegao je iz dvorane. Publika, umorna od “velikih Srba” koji kuhaju samo za sebe, odgovorila je zvižducima. Prvo tiho, pa glasno, s pumpanjem koje je “napumpalo” dvoranu.

U 2025. Dodik i dalje hoće da vlada, ali zvižduci su znak: imperija puca. Njegov odnos prema BiH je kao prema laboratoriji – ruši je da testira svoje formule. RS je njegov “plavi met”, ali ovisnost je skupa. Srbija? Jesse koji počinje da sumnja. A dubina? Dubina je u tome što veliki junaci padaju kad publika prestane vjerovati.

Zašto? Jer publika nije zaboravila. Njegove laži o genocidu, prijetnje BiH, ples s Putinom – sve je to ostavilo trag. RS je njegov sto, ali stoji na krhkim nogama – korupcija jede budžet, a narod šuti dok ne dođe trenutak. Srbija ga je voljela dok je bio koristan, ali zvižduci pokazuju da čak ni Beograd nije više njegov saveznik.

Breaking point nije eksplozija – to je ogledalo gdje se vidi da je car go. Pitanje je: hoće li čekati sljedeći šamar, ili će napokon čuti narod? Pokazalo se da tekma nije samo igra – to je sud.

Author